Kolodvorski šerifi

Čekali smo vlak na peronu. Kasnio je već pet minuta, ali nitko preko razglasa nije javljao kašnjenje, iako je to inače više-manje uobičajeno. Želeći doznati kad se očekuje vlak, pokucao sam na vrata prometnog ureda kolodvora, otvorio vrata i pozdravio. Unutra, u toj prostoriji koja čovjeka po inventaru vraća za desetljeća unatrag u doba socijalizma, u kojoj za upotpunjavanje dojma samo nedostaje slika druga Tita na zidu, sjedila su dva željezničara u plavim uniformama, po modnom dizajnu poprilično sličnim onima iz vremena Jugoslavenskih željeznica. Svaki zavaljen u svoju stolicu, svaki udubljen u svoj mobitel, i svaki s nogama dignutim na stol. U cipelama.

Na moje pitanje koliko kasni vlak, jedan od njih je kratko odgovorio: “Oko petnaest minuta”, pritom ne dižući pogled s mobitela, ne skidajući noge sa stola. Onaj drugi uopće nije reagirao na mene. Na moju primjedbu da vani na peronu stoje ljudi koji čekaju taj vlak, te da bi mogli obavijestiti putnike o kašnjenju, nitko od njih se nije obazirao. Mobiteli i dalje u rukama, noge i dalje na stolu.

Kakav to odnos imaju ti željeznički radnici prema svom radnom mjestu, prema radu za koji su plaćeni, plaćeni od nas građana-putnika? Kakav odnos imaju ti željezničari prema nama građanima-putnicima zbog kojih nijhova radna mjesta uopće postoje? Je li im ikad itko u Hrvatskim željeznicama objasnio da je željeznica uslužna djelatnost u kojoj se treba truditi oko zadovoljstva svojih kupaca-putnika?

Koja to mora biti bahatost i nezainteresiranost kada čak i pred građaninom-putnikom ne skidaju noge sa stola, kad se ne udostoje pogledati ga dok im se obraća? Toliko su očito uvjereni i sigurni da si mogu dozvoliti takvo bezobrazno držanje, otvoreno, bez skrivanja, bez ikakvih posljedica. Očito ne računajući da će ih itko prijaviti zbog takvog ponašanja, a i ako hoće, da to nikoga u Hrvatskim željeznicama neće zanimati.

Oni šalju poruku: Vozi se vlakom ili se ne vozi. Ako ti nešto ne paše, idi, ne moraš se voziti. Mi ovdje carujemo, mi smo šerifi, a koji si ti faktor? To je tipičan primjer onog boli-me-briga stava, nažalost općenito proširenog u svim porama društva u ovoj zemlji i regiji, ali posebno u javnim službama, državnim firmama i sličnim organizacijama. To je onaj mentalni sklop koji zemlji daje svoj pečat, određuje kako će društvo funkcionirati ili, bolje rečeno, ne funkcionirati.

Željeznički prometnici, koji sjede u prometnom uredu kao šerifi iz neke američke serije, ne ubijaju se od posla. Jedan od nijh radi za pultom s lampicama i gumbima, on upravlja skretnicama i signalima. S obzirom na nizak intenzitet prometa, dobar dio radnog vremena se može odmarati. Onaj drugi željezničar ima još manje posla, jer on otprema vlakove: Pred polazak vlaka iziđe na peron, puhne u zviždaljku, digne u ruci signalnu pločicu, vrati se opet u ured i nastavi se odmarati. Nekad znaju biti čak trojica. Onaj treći onda ima također svoj povremeni zadatak: Svaki put kad vlak ulazi u kolodvor, on iziđe na peron, strojovođi zastavicom daje znak gdje se treba zaustaviti, te zatim opet nestane u uredu.

Na tehnološki razvijenim željeznicama i u državama s manje bespotrebnih radnih mjesta na račun društva, nijhove radne zadatke već odavno obavljaju računala i razni moderni signalni i drugi tehnički uređaji.