Robert Lehpaner - Ustaše i komunisti
Nedvojbeno su i ustaše i komunisti bili totalitarni pokreti koji su zemlju i društvo namjeravali preoblikovati po svojim predodžbama i nisu bili voljni tolerirati nikakvu opoziciju. I jedni i drugi pri tome nisu zazirali od korištenja nasilnih metoda. I jedni i drugi su još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije izvodili neke neuspješne akcije i zajedno robijali po zatvorima. Prvima je na umu bilo razbijanje Jugoslavije i stvaranje nezavisne Hrvatske u što širim granicama, a drugima socijalistička revolucija u Jugoslaviji.
Nakon kratkog travanjskog rata 1941. godine u kojem je Jugoslavija napadnuta, na brzinu okupirana i raskomadana, Nijemci i Talijani tražili su nekoga tko bi upravljao Hrvatskom, a da to bude u duhu nacističke i fašističke politike, da taj netko bude marioneta pod njihovim tutorstvom. Maček, kojeg su Nijemci favorizirali, je odbio. Zatim su Talijani izvukli ustaše iz rukava, skupinu koja se uglavnom već desetak godina povlačila po Italiji i sanjala o nekoj prilici da se dočepa vlasti. Ustašama je bilo sasvim svejedno pod kojim uvjetima će u Hrvatskoj vladati. Radit će što god će se zahtijevati od njih, samo da dobiju vlast. Ako treba paktirat će i s crnim vragom. To je otprilike bila Pavelićeva logika. Postoje zabilješke o tome kako su se pojedini njemački časnici i vojnici čudili što ih neki Hrvati u travnju 1941. na ulicama radosno dočekuju. Nijemci i Talijani su se smatrali okupatorima s namjerom provoditi svoju ekstremnu politiku, onako kao u zemljama Beneluksa, Poljskoj, Čehoslovačkoj i drugim zemljama, a nikako saveznicima ili prijateljima Hrvata ili bilo koga drugog u Jugoslaviji. Po nacističkom shvaćanju Slaveni su ionako bili narodi niže vrijednosti. Novonastaloj hrvatskoj državi je valjalo dati jedan pozitivni privid i status, pa je tih dana, kad je NDH stvorena, brzinski ispletena priča o prijateljstvu i savezništvu NDH s Njemačkom i Italijom, kao i priča da su se ustaše jako dugo i teško borile i napokon se izborile za hrvatsku državu. Jer činjenica da je NDH ustvari bila neplanirani nusproizvod okupacije Jugoslavije, a ustaše tek drugorazredna opcija, jednako kao i činjenica da su ustaše do travnja 1941. većinom boravile besposleno u emigraciji, nikako nisu bile dobre za imidž ustaške vlasti.
Komunistička partija je potpisivanje kapitulacije Jugoslavije od strane kraljevske vojske smatrala apsolutno neprihvatljivim činom. Po komunističkom shvaćanju, umjesto kapitulacije, trebalo se boriti protiv okupatora svim raspoloživim sredstvima i u tom smislu angažirati što šire slojeve stanovništva. Dok su ostali relevantni hrvatski politički i društveni krugovi nastojali se držati što više po strani ili pak otvoreno surađivali s okupatorima, jedino je Komunistička partija pozvala na ustanak i krenula organizirati Narodnooslobodilački pokret i postupno stvarati partizansku vojsku. S obzirom da su ustaše ostvarile svoju vlast isključivo stavljajući se dobrovoljno u službu okupatorâ i provodeći s njima teror nad stanovništvom, za komuniste su one bile zločinci i apsolutno moralno i ljudsko dno. Nešto još gore i niže od samih okupatora. Ustanak protiv okupatora i njihovih domaćih pomagača, kako su komunisti nazivali ustaše i druge skupine na području Jugoslavije koje su bile povezane s okupatorima, činio se komunistima dobrom prilikom da ujedno obave i revoluciju. Ako Njemačka i Italija izgube rat, a NOP iziđe kao pobjednik, razmišljali su komunisti, nastojat će se nametnuti kao nova vlast u Jugoslaviji i preoblikovati državu po komunističkim shvaćanjima. Ali kako je bio cilj pridobiti što više boraca i simpatizera NOP-a, a većina stanovništva ipak nije gajila sklonosti prema komunizmu, plan o revoluciji se nije dizao na velika zvona.
Nasilje bez razumnog razloga (ako nasilje može uopće imati razuman razlog) nad vlastitim stanovništvom bilo je od prvih do posljednjih dana trajanja NDH glavno obilježje ustaških vlasti. Mnoga svjedočanstva potvrđuju da su ljudi, posebno u gradovima, bili česti svjedoci takvih prizora. Taj teror je bio potkrijepljen raznim hitno donesenim propisima, ili se pak provodio bez ikakve formalno-pravne podloge. NDH je na početku brojala oko šest milijuna stanovnika, od čega je bilo dva milijuna Srba, Židova i Roma. U njima su ustaške vlasti vidjele neprijatelje svog režima i hrvatskog naroda općenito, ali ne zato što su ti ljudi počinili neka strašna djela, ne zato što su bili kriminalci, nego isključivo zbog njihovog porijekla, vjeroispovijesti i navodno kolektivnih loših osobina koje im je ustaška vlast pripisivala (navodno uništavaju arijsku rasu, igraju prljave financijske igre, niže su rase, itd...). Glavna opsjednutost ustaškog režima je od prvog dana bila kako se riješiti te jedne trećine svoga stanovništva, a do tada im zagorčati život na sve moguće načine, bez da su ti ljudi išta zgriješili. Ustaške vlasti su uvele cijelu lepezu postupaka: Razne zabrane kretanja, oduzimanje kuća, stanova i poduzeća, telefona, radio prijemnika, pisaćih strojeva, zabrane bavljenja raznim zanimanjima i aktivnostima, ograničenja u opskrbi namirnicama, šikaniranje u javnosti, židovskih znakova, deportacije u logore na području NDH i u njemačke logore smrti, mučenja i ubijanja u logorima, paljenje srpskih i romskih sela, kolektivne pokolje na terenu, prisilna iseljavanja u Srbiju, prekrštavanje na katoličku vjeru. Ti ljudi su, iako su samo pokušavali živjeti svoju uobičajenu svakodnevicu, od prvog dana NDH bili u životnoj opasnosti. Taj odnos prema vlastitom stanovništvu predstavlja bit zločinačkog karaktera ustaša i NDH. Onima iz ugroženih skupina, koji su preživjeli NDH, uspjelo je to samo zato što su bježali na teritorij pod kontrolom NOP-a, ili zahvaljujući pukoj slučajnosti ili što su se snalazili na razne druge načine.
Za to vrijeme se NOP, predvođen Komunističkom partijom, i pridobivajući sve biše simpatizera i boraca, borio protiv svog tog zla i pritom osvajao sve veća i veća područja u NDH. OZNA, partizanska obavještajna služba, je još za vrijeme rata prikupljala podatke o osobama s kojim se namjeravalo nakon rata obračunati. Komunisti su zadnjih dana rata i još neko vrijeme nakon rata obračunavali sa svim onima koje su smatrali svojim neprijateljima ili zločincima protiv naroda općenito. Pritom pripadnike ustaških jedinica nisu smatrali klasičnim ratnim neprijateljem, već upravo zločincima protiv vlastitog naroda. Poznato je da je bilo ubijanja, bacanja u jame, svakakvih obračuna po kratkom postupku, zarobljeničkih logora, montiranih sudskih procesa mimo svih pravnih standarda i križnih puteva. Zakoni, po kojima su komunističke vlasti nakon rata vodile sudske ili administrativne postupke, bili su vrlo općenito formulirani i davali su vlastima prilično široke mogućnosti tumačenja nečije krivnje za suradnju s okupatorima i njihovim pomagačima ili za ratno profiterstvo. To je bila faza obračuna i odmazde. Sigurno nije još sve istraženo što se tada događalo. I sigurno treba dalje istraživati, jer svatko, pa bio on i ustaški zločinac, je trebao imati pravičan sudski postupak. Oni predstavnici partizanske vojske i komunističkih vlasti, koji su to rješavali kratkim postupkom, počinili su i sami teške zločine i trebaju odgovarati, ukoliko im je identitet poznat i ukoliko su još na životu. Komunisti su nedugo nakon rata imali i obračune unutar svojih redova, kad se trebalo odlučiti između Tita i Staljina. Oni, koji su bili protiv Titove političke linije završili su na Golom otoku, u logoru namjenski izgrađenom za komuniste-odmetnike na posebno nepristupačnom mjestu i prošli tamo svakakva maltretiranja. Komunisti su nakon rata, slično kao i ustaše, nacionalizacijom, konfiskacijom, agrarnom reformom i drugim mjerama ljudima oduzimali imovinu te ograničavali političke slobode i općenito nametali stanovništvu svoju ideologiju. Komunističke vlasti očekivale su od građana striktnu lojalnost. Ali im, za razliku od ustaša, koje su veliku većinu svoje energije trošile na proganjanje i uništavanje vlastitog stanovništva, nikad nije bio cilj eliminirati trećinu ili bilo koji postotak ili skupinu stanovništva iz nacionalnih, vjerskih ili drugih „kolektivnih“ razloga, niti su u tom smislu organizirali konclogore za njih, tjerali ih da nose oznake na odjeći, zabranjivali im tehničke uređaje ili im uskraćivali jednako pravo na opskrbu namirnicama. Komunističkim vlastima je prvenstveni cilj ipak bio napredak zemlje (doduše na komunističkim načelima). Svi koji nisu bili dio poslijeratnih odmazdi ili unutarpartijskih obračuna, a to će lako posvjedočiti mnogi ljudi koji su živjeli u doba socijalističke Jugoslavije, mogli su, za razliku od života u NDH, sasvim normalno živjeti svoju svakodnevicu bez straha od represija od strane vlasti, ukoliko se nisu bavili politički zabranjenim aktivnostima.
Nakon kratkog travanjskog rata 1941. godine u kojem je Jugoslavija napadnuta, na brzinu okupirana i raskomadana, Nijemci i Talijani tražili su nekoga tko bi upravljao Hrvatskom, a da to bude u duhu nacističke i fašističke politike, da taj netko bude marioneta pod njihovim tutorstvom. Maček, kojeg su Nijemci favorizirali, je odbio. Zatim su Talijani izvukli ustaše iz rukava, skupinu koja se uglavnom već desetak godina povlačila po Italiji i sanjala o nekoj prilici da se dočepa vlasti. Ustašama je bilo sasvim svejedno pod kojim uvjetima će u Hrvatskoj vladati. Radit će što god će se zahtijevati od njih, samo da dobiju vlast. Ako treba paktirat će i s crnim vragom. To je otprilike bila Pavelićeva logika. Postoje zabilješke o tome kako su se pojedini njemački časnici i vojnici čudili što ih neki Hrvati u travnju 1941. na ulicama radosno dočekuju. Nijemci i Talijani su se smatrali okupatorima s namjerom provoditi svoju ekstremnu politiku, onako kao u zemljama Beneluksa, Poljskoj, Čehoslovačkoj i drugim zemljama, a nikako saveznicima ili prijateljima Hrvata ili bilo koga drugog u Jugoslaviji. Po nacističkom shvaćanju Slaveni su ionako bili narodi niže vrijednosti. Novonastaloj hrvatskoj državi je valjalo dati jedan pozitivni privid i status, pa je tih dana, kad je NDH stvorena, brzinski ispletena priča o prijateljstvu i savezništvu NDH s Njemačkom i Italijom, kao i priča da su se ustaše jako dugo i teško borile i napokon se izborile za hrvatsku državu. Jer činjenica da je NDH ustvari bila neplanirani nusproizvod okupacije Jugoslavije, a ustaše tek drugorazredna opcija, jednako kao i činjenica da su ustaše do travnja 1941. većinom boravile besposleno u emigraciji, nikako nisu bile dobre za imidž ustaške vlasti.
Komunistička partija je potpisivanje kapitulacije Jugoslavije od strane kraljevske vojske smatrala apsolutno neprihvatljivim činom. Po komunističkom shvaćanju, umjesto kapitulacije, trebalo se boriti protiv okupatora svim raspoloživim sredstvima i u tom smislu angažirati što šire slojeve stanovništva. Dok su ostali relevantni hrvatski politički i društveni krugovi nastojali se držati što više po strani ili pak otvoreno surađivali s okupatorima, jedino je Komunistička partija pozvala na ustanak i krenula organizirati Narodnooslobodilački pokret i postupno stvarati partizansku vojsku. S obzirom da su ustaše ostvarile svoju vlast isključivo stavljajući se dobrovoljno u službu okupatorâ i provodeći s njima teror nad stanovništvom, za komuniste su one bile zločinci i apsolutno moralno i ljudsko dno. Nešto još gore i niže od samih okupatora. Ustanak protiv okupatora i njihovih domaćih pomagača, kako su komunisti nazivali ustaše i druge skupine na području Jugoslavije koje su bile povezane s okupatorima, činio se komunistima dobrom prilikom da ujedno obave i revoluciju. Ako Njemačka i Italija izgube rat, a NOP iziđe kao pobjednik, razmišljali su komunisti, nastojat će se nametnuti kao nova vlast u Jugoslaviji i preoblikovati državu po komunističkim shvaćanjima. Ali kako je bio cilj pridobiti što više boraca i simpatizera NOP-a, a većina stanovništva ipak nije gajila sklonosti prema komunizmu, plan o revoluciji se nije dizao na velika zvona.
Nasilje bez razumnog razloga (ako nasilje može uopće imati razuman razlog) nad vlastitim stanovništvom bilo je od prvih do posljednjih dana trajanja NDH glavno obilježje ustaških vlasti. Mnoga svjedočanstva potvrđuju da su ljudi, posebno u gradovima, bili česti svjedoci takvih prizora. Taj teror je bio potkrijepljen raznim hitno donesenim propisima, ili se pak provodio bez ikakve formalno-pravne podloge. NDH je na početku brojala oko šest milijuna stanovnika, od čega je bilo dva milijuna Srba, Židova i Roma. U njima su ustaške vlasti vidjele neprijatelje svog režima i hrvatskog naroda općenito, ali ne zato što su ti ljudi počinili neka strašna djela, ne zato što su bili kriminalci, nego isključivo zbog njihovog porijekla, vjeroispovijesti i navodno kolektivnih loših osobina koje im je ustaška vlast pripisivala (navodno uništavaju arijsku rasu, igraju prljave financijske igre, niže su rase, itd...). Glavna opsjednutost ustaškog režima je od prvog dana bila kako se riješiti te jedne trećine svoga stanovništva, a do tada im zagorčati život na sve moguće načine, bez da su ti ljudi išta zgriješili. Ustaške vlasti su uvele cijelu lepezu postupaka: Razne zabrane kretanja, oduzimanje kuća, stanova i poduzeća, telefona, radio prijemnika, pisaćih strojeva, zabrane bavljenja raznim zanimanjima i aktivnostima, ograničenja u opskrbi namirnicama, šikaniranje u javnosti, židovskih znakova, deportacije u logore na području NDH i u njemačke logore smrti, mučenja i ubijanja u logorima, paljenje srpskih i romskih sela, kolektivne pokolje na terenu, prisilna iseljavanja u Srbiju, prekrštavanje na katoličku vjeru. Ti ljudi su, iako su samo pokušavali živjeti svoju uobičajenu svakodnevicu, od prvog dana NDH bili u životnoj opasnosti. Taj odnos prema vlastitom stanovništvu predstavlja bit zločinačkog karaktera ustaša i NDH. Onima iz ugroženih skupina, koji su preživjeli NDH, uspjelo je to samo zato što su bježali na teritorij pod kontrolom NOP-a, ili zahvaljujući pukoj slučajnosti ili što su se snalazili na razne druge načine.
Za to vrijeme se NOP, predvođen Komunističkom partijom, i pridobivajući sve biše simpatizera i boraca, borio protiv svog tog zla i pritom osvajao sve veća i veća područja u NDH. OZNA, partizanska obavještajna služba, je još za vrijeme rata prikupljala podatke o osobama s kojim se namjeravalo nakon rata obračunati. Komunisti su zadnjih dana rata i još neko vrijeme nakon rata obračunavali sa svim onima koje su smatrali svojim neprijateljima ili zločincima protiv naroda općenito. Pritom pripadnike ustaških jedinica nisu smatrali klasičnim ratnim neprijateljem, već upravo zločincima protiv vlastitog naroda. Poznato je da je bilo ubijanja, bacanja u jame, svakakvih obračuna po kratkom postupku, zarobljeničkih logora, montiranih sudskih procesa mimo svih pravnih standarda i križnih puteva. Zakoni, po kojima su komunističke vlasti nakon rata vodile sudske ili administrativne postupke, bili su vrlo općenito formulirani i davali su vlastima prilično široke mogućnosti tumačenja nečije krivnje za suradnju s okupatorima i njihovim pomagačima ili za ratno profiterstvo. To je bila faza obračuna i odmazde. Sigurno nije još sve istraženo što se tada događalo. I sigurno treba dalje istraživati, jer svatko, pa bio on i ustaški zločinac, je trebao imati pravičan sudski postupak. Oni predstavnici partizanske vojske i komunističkih vlasti, koji su to rješavali kratkim postupkom, počinili su i sami teške zločine i trebaju odgovarati, ukoliko im je identitet poznat i ukoliko su još na životu. Komunisti su nedugo nakon rata imali i obračune unutar svojih redova, kad se trebalo odlučiti između Tita i Staljina. Oni, koji su bili protiv Titove političke linije završili su na Golom otoku, u logoru namjenski izgrađenom za komuniste-odmetnike na posebno nepristupačnom mjestu i prošli tamo svakakva maltretiranja. Komunisti su nakon rata, slično kao i ustaše, nacionalizacijom, konfiskacijom, agrarnom reformom i drugim mjerama ljudima oduzimali imovinu te ograničavali političke slobode i općenito nametali stanovništvu svoju ideologiju. Komunističke vlasti očekivale su od građana striktnu lojalnost. Ali im, za razliku od ustaša, koje su veliku većinu svoje energije trošile na proganjanje i uništavanje vlastitog stanovništva, nikad nije bio cilj eliminirati trećinu ili bilo koji postotak ili skupinu stanovništva iz nacionalnih, vjerskih ili drugih „kolektivnih“ razloga, niti su u tom smislu organizirali konclogore za njih, tjerali ih da nose oznake na odjeći, zabranjivali im tehničke uređaje ili im uskraćivali jednako pravo na opskrbu namirnicama. Komunističkim vlastima je prvenstveni cilj ipak bio napredak zemlje (doduše na komunističkim načelima). Svi koji nisu bili dio poslijeratnih odmazdi ili unutarpartijskih obračuna, a to će lako posvjedočiti mnogi ljudi koji su živjeli u doba socijalističke Jugoslavije, mogli su, za razliku od života u NDH, sasvim normalno živjeti svoju svakodnevicu bez straha od represija od strane vlasti, ukoliko se nisu bavili politički zabranjenim aktivnostima.
Primjedbe
Objavi komentar