Arhitekti i poštanski koferi

Kažu da je u desetljećima Jugoslavije hrvatski jezik bio pod utjecajem srpskog jezika. Po nekima čak i jako. Čitao sam negdje na internetu da je hrvatski jezik “rashrvaćen” (pazi koji izraz)! U hrvatski jezik je s vremenom ušla i masa germanizama i mađarizama, ali to nikome ne smeta previše. “Velikim” Hrvatima je problem ta bliskost sa srpskim jezikom. Međutim, ne treba biti jezikoslovac da bi se primjetila velika sličnost tih dvaju jezika, i to do te mjere da ponekad možemo čitati ili slušati čak po nekoliko rečenica teksta, bez da možemo odrediti radi li se o hrvatskom ili srpskom jeziku. Ta sličnost i bliskost jednostavno postoje bez obzira na “rashrvaćenje” za vrijeme Jugoslavije.

To se nikako ne uklapa u hrvatsku državu, u želju za hrvatskim identitetom, a naročito ne u mentalni sklop onih “velikih” Hrvata. A kako bi se stvorio hrvatski jezik što različitiji od srpskog, “veliki” Hrvati i jezikoslovci izvlače riječi iz davnih davnina i ubacuju ih u suvremeni jezik, kreiraju nove riječi koje bi zvučale hrvatskije, daju stvarima druge nazive.

Tako pekare nisu više samo pekare, već danas imamo i pekarne i pekarnice. Poslastice su postale slastice. Osim dućana koji prodaju željezariju, imamo i one koji nude željeznariju. Hrvatske željeznice ne prodaju više vozne karte, već prijevozne karte. Hitni pozivi su postali žurni pozivi. Karte su često puta zemljovidi, domaćice su kućanice, a porijeklo je postalo podrijetlo. Postalo je čudno pozdraviti sa “Zdravo” ili “Srdačan pozdrav”, jer to kao nije u duhu hrvatskog jezika.

Trebam li sa svakom promjenom države mijenjati svoj govor, zato što će mi svaki put neki novi eksperti određvati što mi je jezik? Pitam se tim više, zato što se stvari mogu pretvoriti i u dobru jezičnu sprdačinu, kad se krene s politički motiviranim zahvatima u jezik. Evo nekih primjera:

Firmama koje se zapravo bave građevinarstvom sada često piše da se bave graditeljstvom. Po tome bi ispalo da se sve one male firme od pet radnika i jednog kamiona, osim građevinskim radovima, odjednom bave i intelektualnim poslovima poput arhitekture. Jer je graditeljstvo širi pojam od građevinarstva, te obuhvaća i inženjerske i arhitektonske poslove.

U Anićevom Rječniku hrvatskog jezika za pojam “doručak” piše da je to prvi dnevni obrok, odnosno zajutrak. A pod pojmom “zajutrak” nema objašnjenja, već me upuće na pojam “doručak”. Anić očito smatra da su doručak i zajutrak jedno te isto. To razumijem. Odem li pak na internet, na Školski rječnik hrvatskog jezika, tamo kažu da je zajutrak prvi dnevni obrok koji se jede odmah nakon ustajanja. A za doručak kažu da je jutarnji obrok koji se jede nakon ustajanja ili nakon zajutarka. Znači kad ujutro ustanem i jedem svoj prvi obrok, tada još ne znam jedem li zajutrak ili doručak. Jer naziv tog prvog obroka ovisit će o tome, hoću li prije ručka imati još i neki drugi obrok. Ili kako shvatiti tu smijuriju od objašnjenja?

Na web stranici Hrvatske pošte mogu se pretražiti lokacije poštanskih ureda, paketomata i poštanskih kovčežića. Kad sam to pročitao, prvo sam imao upitnik nad glavom: Kakvi kovčežići? ... Aha, to su valjda poštanski sandučići. Hrvatska pošta, želeći očito pokazati hrvatstvo i jezičnu čistoću, traži neki drukčiji, hrvatskiji izraz, kako bi se one žute metalne kutije, u koje u Hrvatskoj ubacujemo pisma, razlikovale od onih u Beogradu, Novom Sadu ili Nišu. E sad, po Brodnjakovom Rječniku razlika hrvatskog i srpskog jezika, kofer je kovčeg. A sanduk je kutija, škrinjica, škrabica, lijes. Sanduk može biti još i mrtvački ili drveni kovčeg, samo što hrvatske žute poštanske kutije za ubacivanje pisama nisu niti mrtvačke, niti drvene. Zaključak: Nekad smo poštanske pošiljke ubacivali u sandučiće, a sada u poštanske koferčiće.

I jezični biser za kraj: Riječ “kovčeg” sam pronašao i u online rječnicima srpskog jezika. Dakle, “pohrvaćivanje” poštanskih sandučića Hrvatskoj pošti očito nije sasvim uspjelo.