Tri vrste korupcije

Prva vrsta korupcije znači podmićivanje nekoga kako bi ishodili nešto što je zabranjeno ili za što uopće ne ispunjavamo uvjete. Npr. podmititi službenika kako bi nam izdao građevinsku dozvolu za lokaciju na kojoj je gradnja ionako zabranjena. Podmititi djelatnika u stanici za tehnički pregled kako bi nam vozilo s neispravnim kočnicama ili svjetlima „prošlo na tehničkom“. Podmititi nekoga na fakultetu da nam se dijete upiše na studij, iako dijete nije položilo prijemni ispit. Podmititi policajca da nam ne naplati kaznu.

Druga vrsta korupcije je podmićivanje nekoga kako bi stekli određenu prednost ili korist pri nečemu što doduše nije zabranjeno, ali na što ipak nemamo izričito pravo. Npr. ispunjavamo sve uvjete navedene u oglasu za zapošljavanje, ali to ne znači da će baš nas primiti. I tad podmitimo komisiju kako bi od svih kandidata na natječaju odabrala upravo nas.  Npr. direktor prodaje jedne firme podmiti bitne osobe kod druge firme koja mu je potencijalni kupac, kako bi upravo njegova ponuda bila prihvaćena. Kao političar ili „ugledan“ poslovni čovjek podmitimo zastupnike ili vijećnike kako bi dobili njihovo glasanje za ili protiv nečega što nama ide u korist.

Treća vrsta korupcije je potplatiti nekoga za nešto, na što ionako imamo pravo ili što je druga osoba dužna učiniti. Npr. potplatimo službenika za izdavanje neke potvrde na koju ionako imamo pravo, zato što ispunjavamo propisane uvjete. Jer ako ne „podmažemo“, naš će predmet ležati u nekoj hrpi papira u uredu nekog službenika kojem se ne da raditi svoj posao. Npr. podmitimo osoblje u bolnici kako bi dobili termin za pregled ili operaciju u nekom razumnom roku, iako na tu uslugu kao osiguranik HZZO-a ionako imamo pravo. Ali nas iskustvo iz praktičnog života uči da ćemo se u suprotnome načekati vječnost do termina, jer bolnica ima neki problem s organizacijom posla, s kapacitetima, osobljem, čime god.

Prve i druge vrste korupcije vjerojatno ima svugdje na svijetu. Negdje dovoljno malo da ne predstavljaju ozbiljniji problem u društvu, a negdje su prisutne čak do te mjere da se sustav narušava. Bez mnogo pametovanja i moraliziranja: Te su dvije vrste korupcije jednostavno nezakonite radnje, kriminal, kako god.

Ali treća vrsta korupcije je ona najžalosnija vrsta, svojstvena nesređenim i nerazvijenim državama u kojima državna tijela i javne ustanove ne funkcioniraju normalno, u kojima procesi nisu dobro organizirani, u kojima institucije nemaju dovoljne kapacitete za servisiranje građana, ili u kojima zaposlenici u javnim ustanovama ne žele raditi svoj posao, smatrajući se „strogim vlastima“ o čijoj milosti građani ovise. Taj oblik korupcije je raširen u sredinama u kojima ljudi ono na što imaju pravo, redovitim putem često ne mogu ostvariti. Dakle, građani za podmićivanjem ne posežu iz nemoralnih ili kriminalnih pobuda, već iz čiste nužde ili bojazni.  

I sigurno ćemo se složiti da se sve te vrste korupcije trebaju suzbijati pravnim sredstvima i jačanjem antikorupcijske svijesti u društvu kroz mjere, kampanje, edukaciju. Ali ta treća vrsta korupcije, koja je građanima puka nužda, ona se ne može suzbiti samo pravnim mehanizmima i antikorupcijskim strategijama. Tek rastom standarda ona će postupno nestajati, jer će postajati neatraktivna. Da se vratimo na gornje primjere: Ako će službenici imati bolja primanja, većina njih će raditi svoj posao s više motivacije (nadam se), te im neće tako često padati na pamet očekivati „darove građana“ kao dodatke svojim plaćama. Ako će postojati više bolničkih kapaciteta i primjereno plaćenog zdravstvenog osoblja, davanje i primanje mita za bolničke tretmane izgubit će smisao.