Sedam dana roštilja

Na web stranici jednog seoskog turizma piše kako je „ ...dobra hrana baza svakog dobrog izleta...“. Ovdje se zapravo radi o jednom restoranu smještenom na selu koji pokušava glumiti nekakav autohtoni etno stil, posjeduje vanjsku terasu, kamin, dječje igralište i nekoliko domaćih životinja, dakle guski, patki, kokoši i zečeva zatvorenih iza ograde. Zanimljivo možda gradskoj djeci.

Kako se jedan ugostiteljski objekt može nazvati seoskim turizmom? Nije to jedini restoran na selu koji sebe naziva seoskim turizmom. Ali imaju li vlasnici takvih restorana s vanjskim roštiljem, kokošima i ljuljačkama previsoko mišljenje o sebi, ili ne razumiju značenje riječi „turizam“? Vjerujem da je u pitanju kombinacija obaju razloga. Riječ „turizam“ označava određene pojave kretanja i putovanja ljudi, te jednu gospodarsku djelatnost, ali nikako jedan ugostiteljski ili hotelijerski objekt.

Po onoj frazi o dobroj hrani kao bazi svakog dobrog izleta, ispada da je osnovna aktivnost nekog izleta odvesti se do gostione negdje na livadi, sjesti za stol i jesti i piti. Po mogućnosti masno, dobro začinjeno, obilno. I skupo, jer tu sve eko, bio, etno, domaće... barem tako kažu. Ponuda uglavnom ista: odojak, bečki i zagrebački odrezak, neki gulaš, možda i peka. Janjetina, inače hrana pasivnih krajeva, postala je u cijeloj zemlji vrlo popularna, a za ljubitelje jugoslavenske kuhinje tu su uvijek ćevapi i pljeskavice. 

Da takva ponuda na selu, odnosno takvo pojmanje izleta, očito nailazi na dobar odjek u ovom  društvu, vidi se po dobroj popunjenosti tzv. seoskih turizama i izletišta. A prepotentnost tih ugostitelja i njihovog osoblja zna ići toliko daleko da vas, recimo, ignoriraju, ako shvate da želite samo popiti kavu, da vas, unatoč polupraznom restoranu, ne žele primiti ako niste rezervirali stol, ili pak da švedski stol za djecu od tri do deset godina košta 80 kuna. Što i koliko može dijete od tri godine pojesti, a da to vrijedi 80 kuna??

Takva koncepcija turizma na selu prevladava u više-manje svim ruralnim područjima Hrvatske. I žalosno je to što jelo, ispijanje vina, razgledanje štale sa životinjama ili dva kruga vožnje traktorom ili kvadom najčešče i jesu jedina skromna ponuda hrvatskog sela izletnicima i turistima.

Ako izuzmemo donekle nacionalne parkove i dijelove Gorskog kotara, pa gdje su, u ovoj državi kojoj su puna usta turizma, te pješačke i blicklističke staze, dvorci i muzeji, kupališta i razni drugi turistički sadržaji, kao na primjer u Austriji? Gdje je sve to zbog čega bi turist možda došao i na desetak dana na selo? Ovako će doći na pola dana, jer ne može tjedan dana samo sjediti u gostioni i jesti čvarke i punjene pljeskavice s ajvarom ili isprobavati vina. Oprostite, može, ima i takvih ljudi. Hrvatska je raj za njih. I blago ugostiteljima s njima.

U nekim naprednijim zemljama bazu ruralnih izleta i turizma ne čine hrana i piće, već aktivnosti poput planinarenja, pješačenja, vožnje biciklom; čine je i kupališta, prirodne i kulturne znamenitosti, te razne druge atrakcije. To je turizam. Turistička djelatnost se trudi osmisliti za gosta svakakve sadržaje. A u gostione ljudi navrate, naravno, da bi jeli i pili. Netko iz čiste potrebe, netko iz užitka, ali gostione nikako nisu glavni ili jedini sadržaj turizma na selu.