Gdje su katolici?

Rezultati popisa stanovništa 2021 su pokazali da u Hrvatskoj imamo manji udio vjernika u odnosu na prije deset godina, pa tako i manji udio katolika.

Postoji ona vrsta katolika koji su istinski vjernici. Neki imaju više znanja o svojoj vjeri, neki manje. Neki dublje promišljaju o vjeri, neki pak manje. Ali zajedničko im je da im vjera zauzima jedno bitno mjesto u životu, i da takvi ljudi stvarno nastoje uklopiti kršćansku vjeru i vjerska načela u svoju svakodnevnicu.

Postoje ljudi koji se smatraju vjernicima, ali ne žele imati veze s nikakvom vjerskom institucijom, već imaju vlastite vjerske ili neke druge duhovne predodžbe i žive s njima sasvim zadovoljno.

Postoje katolici konformisti. To su oni ljudi koji ne razmišljaju previše o tome, vjeruju li i ne, te ako da, u što i kako. Oni se jednostavno prilagođavaju društvenoj klimi, kako ne bi bili odudarali od svoje sredine. Vjera im se većinom svoji na sudjelovanje u nekim općedruštvenim običajima, kao npr. krizmama ili proslavi značajnijih blagdana, a bez da im je dublje poznata pozadina tih obreda.

Postoji još kategorija političkih katolika. Ti se ljudi smatraju vjernicima po principu nacionalnog opredjeljenja: Hrvat mora biti i katolik, odnosno ne može se biti pravi Hrvat ako se nije i katolik. To su ljudi konzervativno ili desno orijentirani, vjera im služi kao element nacionalnog identiteta,  posebno u razgraničenju prema Srbima. Te ljude ne zanima nikakva dubina vjere. Njihova religioznost se sastoji pretežito od vanjske fasade. Važni su im crkveni događaji koje smatraju na neki način i nacionalnim, te isticanje ikonografije i vlastite nacionalne i vjerske pripadnosti prema vani.  

Kojih je vrsta katolika danas manje neko prije deset godina, ne možemo znati, ali pretpostaviti. Udio istinskih vjernika je vjerojatno ostao otprilike isti. Je takvi ljudi se rijetko daju pokolebati u vjeri i prolaze u njoj razne sretne i manje sretne faze života. A u ekstremnim slučajevima znaju biti opsjednuti vjerom do te mjere da im ionako ne bi pala na pamet bilo kakva kritička misao na račun vjere i Crkve.

Moguće da je manje konformista, moguće da su se neki ljudi ohrabrili misliti svojom glavom i pokazati svoj stav. Moguće da je dio njih zaključio da, ako ih vjera ne zanima, ako ne znaju što započeti s vjerom, ako nisu sigurni u što i kako vjerojati, ako u Crkvi ne nalaze instituciju koja bi im dala smjer i odgovore u životu, ili ako imaju neke vlastite vjerske i duhove predodžbe, se jednostavno više neće izjašnjavati kao katolici.

Što se tiče političkih katolika, ne verujem da su promijenili stav. Oni ostaju zatvoreni u svom mentalnom svijetu. Jedna susjeda mi je jednom rekla: „To je naša hrvatska vjera.“ – „Gospođo, ne postoji hrvatska vjera. Katolička crkva je jedna jedinstvena u cijelom svijetu.“  Gledala me u čudu.

Vrijeme čini svoje, generacije nestaju, a nove se rađaju. Danas već imamo mlade naraštaje, rođene i odrasle u Hrvatskoj, koji razmišljaju na drukčiji način. Njima se podrazumijeva da su, ako žive u Hrvatskoj i govore hrvatski, očito Hrvati. I da to nema direktne veze s vjerom. Kao što su ljudi u Njemačkoj Nijemci, u Austriji Austrijanci, u Sloveniji Slovenci, bez obzira na svoju vjeru ili ne-vjeru. Ti mladi se oslobađaju mentalnih okvira svojih roditelja, baka i djedova, ne razmišljajući više toliko o nacionalnosti.

A sama Katolička crkva sa svojim nazadnim stavovima, svojom dvoličnošću, ksenofobičnošću i simpatijama prema ustaštvu jednostavno, polako ali sigurno, odbija ljude od sebe.