Aerodrom Zagreb-Dubrava

Dok čekam na red u domu zdravlja ili bolnici osjećam se kao na kolodvoru. To vjerojatno ima veze s tim što čekam po dugim i širokim hodnicima, i pritom imam dojam kao da sam u nekom poluotvorenom prostoru namijenjenom prihvatu većeg broja osoba, kroz koji prolaze ljudi sa svih strana, baš onako kao na većim kolodvorima. I one plastične stolice po hodnicima me podsjećaju na kolodvore, a neke stolice čak i na one u tramvajima češke proizvodnje, kakvi još uvijek voze po cestama mnogih gradova nekadašnjih socijalističkih zemalja.

Nije uvijek jednostavno snaći se i shvatiti gdje i na koji način se treba prijaviti. Je li u pitanju šalter ili su zatvorena vrata, treba li negdje odložiti zdravstvenu knjižicu ili neki drugi papir, treba li uzeti broj onako kao u pošti? Na vratima i po zidovima vise papiri s raznim obavijestima. Naročito za vrijeme korone su te “zidne novine” poprimile poprilične razmjere. Trebamo li sve to pročitati? Ako su vrata ambulate zatvorena, smijemo li kucati? Ako pokucamo, možda će nas ljutita medicinska sestra ukoriti zbog ometanja. A ako ne pokucamo i umjesto toga pristojno čekamo, može nam se dogoditi da nakon nekog vremena iz vrata izviri sestra i pita zašto se nismo javili.

Kad se konačno uspijemo prijaviti, što bi na kolodvoru otprilike odgovaralo kupnji vozne karte, možda i rezervacije sjedala, mi samo znamo da se sad nalazimo u nekoj gomili ljudi, ali ne i kad ćemo doći na red. Postoje i oni ljudi koji se odjednom stvore pred vratima ambulante, odmah pokucaju, a kad sestra otvori vrata, nekako je na brzinu obrlate upornošću i tekstom, upadnu u ordinaciju i obave nešto preko reda. U priličnoj smo neizvjesnosti, jer nam “vozni red” ambulante nije poznat. S druge strane, na kolodvorima imamo info ploče s polascima, dolascima i kašnjenjima, ili barem izvješene papirnate vozne redove, pa možemo otprilike znati koliko ćemo čekati.

U Kliničkoj bolnici Dubrava u Zagrebu velika prizemna dvorana, u kojoj se čeka za ambulate, po svojoj veličini, načinu kako su stolice za čekanje i šalteri za prijavljivanje poredani, podsjeća me na aerodrom. Interesantan je interijer Dubrave, izveden od plastike. To je osamdesetih godina očito bilo moderno i podsjeća me još i na one plastične trafike koje su se masovno pojavljivale tih godina po ulicama.  

Dok na aerodromu za šalterima sjedi osoblje koje će se makar malo potruditi biti pristojno prema putnicima, te im po potrebi odgovoriti na pitanja, za šalterima u Dubravi, ali ne samo tamo, često sjedi osoblje koje se ne trudi suviše sakriti svoje stvarno raspoloženje. Stoga “putnik” na aerodromima kao što je Zagreb-Dubrava treba jako paziti kako se obraća šalterskom osoblju, kako ga ne bi iziritirao, a naročito treba izbjegavati prekomjerna pitanja, čak i ako mu ništa nije jasno.

U bolnicama putujemo i u prošlost: U Kliničkoj bolnici Merkur u Zagrebu prizemna zona i svakodnevni prizor u njoj me podsjeća na neko krizno stanje, možda skok u vrijeme Kraljevine Jugoslavije ili na scenu iz filma s radnjom iz Drugog svjetskog rata. Nije niti čudo; gomile naguranih čekajućih ljudi iz raznih krajeva, a sama bolnica je građena tridesetih godina prošlog stoljeća, pri čemu su veliki dijelovi bolnice zadržali svoj izvorni izgled do danas.