Živjeti u Hrvatskoj - Robert Lehpaner

Rezultati popisa stanovništa 2021 su pokazali da u Hrvatskoj imamo manji udio vjernika u odnosu na prije deset godina, pa tako i manji udio katolika. Postoji ona vrsta katolika koji su istinski vjernici. Neki imaju više znanja o svojoj vjeri, neki manje. Neki dublje promišljaju o vjeri, neki pak manje. Ali zajedničko im je da im vjera zauzima jedno bitno mjesto u životu, i da takvi ljudi stvarno nastoje uklopiti kršćansku vjeru i vjerska načela u svoju svakodnevnicu. Postoje ljudi koji se smatraju vjernicima, ali ne žele imati veze s nikakvom vjerskom institucijom, već imaju vlastite vjerske ili neke druge duhovne predodžbe i žive s njima sasvim zadovoljno. Postoje katolici konformisti. To su oni ljudi koji ne razmišljaju previše o tome, vjeruju li i ne, te ako da, u što i kako. Oni se jednostavno prilagođavaju društvenoj klimi, kako ne bi bili odudarali od svoje sredine. Vjera im se većinom svoji na sudjelovanje u nekim općedruštvenim običajima, kao npr. krizmama ili proslavi z...

Na web stranici jednog seoskog turizma piše kako je „ ...dobra hrana baza svakog dobrog izleta...“. Ovdje se zapravo radi o jednom restoranu smještenom na selu koji pokušava glumiti nekakav autohtoni etno stil, posjeduje vanjsku terasu, kamin, dječje igralište i nekoliko domaćih životinja, dakle guski, patki, kokoši i zečeva zatvorenih iza ograde. Zanimljivo možda gradskoj djeci. Kako se jedan ugostiteljski objekt može nazvati seoskim turizmom? Nije to jedini restoran na selu koji sebe naziva seoskim turizmom. Ali imaju li vlasnici takvih restorana s vanjskim roštiljem, kokošima i ljuljačkama previsoko mišljenje o sebi, ili ne razumiju značenje riječi „turizam“? Vjerujem da je u pitanju kombinacija obaju razloga. Riječ „turizam“ označava određene pojave kretanja i putovanja ljudi, te jednu gospodarsku djelatnost, ali nikako jedan ugostiteljski ili hotelijerski objekt. Po onoj frazi o dobroj hrani kao bazi svakog dobrog izleta, ispada da je osnovna aktivnost nekog izleta odvesti se ...

Dok čekam na red u domu zdravlja ili bolnici osjećam se kao na kolodvoru. To vjerojatno ima veze s tim što čekam po dugim i širokim hodnicima, i pritom imam dojam kao da sam u nekom poluotvorenom prostoru namijenjenom prihvatu većeg broja osoba, kroz koji prolaze ljudi sa svih strana, baš onako kao na većim kolodvorima. I one plastične stolice po hodnicima me podsjećaju na kolodvore, a neke stolice čak i na one u tramvajima češke proizvodnje, kakvi još uvijek voze po cestama mnogih gradova nekadašnjih socijalističkih zemalja. Nije uvijek jednostavno snaći se i shvatiti gdje i na koji način se treba prijaviti. Je li u pitanju šalter ili su zatvorena vrata, treba li negdje odložiti zdravstvenu knjižicu ili neki drugi papir, treba li uzeti broj onako kao u pošti? Na vratima i po zidovima vise papiri s raznim obavijestima. Naročito za vrijeme korone su te “zidne novine” poprimile poprilične razmjere. Trebamo li sve to pročitati? Ako su vrata ambulate zatvorena, smijemo li kucati? Ako pok...