Kako zeznuti tunel?

Supermarketi su zatvoreni, nije im sad radno vrijeme, a vani ispred ulaza na paletama stoje naslagane vreće sa zemljom za cvijeće, vreće ugljena za roštilj i još kojekakvi veći ili teži artikli. Ne unose ih preko noći u prodajni prostor, ostavljaju ih vani. Svatko može doći po noći i ukrasti nešto, ali osoblje supermarketa zna iz iskustva da do toga najvjerojatnije neće doći.

Autobusna stajališta na selu, ponekad doslovno usred ničega, okolo livade s kravama, pokoja kuća u daljini. Na svakom autobusnom stajalištu uredno visi ploča s voznim redom, čitljiva, neišarana, neoštećena. Operateri tih autobusnih linija znaju iz iskustva da ploče s voznim redovima najvjerojatnije neće nitko tako brzo išarati, odvaliti ili na neki drugi način učiniti neupotrebljivim.

Na stupovima ulične rasvjete pričvršćene su najlonske vreće s dnevnim novinama, a iznad svake vreće mala plastična kutija s utorom za ubacivanje novaca pri kupnji novina. Netko može jednostavno uzeti jedan primjerak bez plaćanja ili pokupiti sve novine iz vreće i razbacati ih negdje po cesti iz čiste objesti. Ali to se očito ne događa, ili barem vrlo rijetko, inače bi izdavači tiskovina najvjerojatnije ukinuli takav način prodaje.

Na željezničkoj stanici kupujem kartu na automatu, dočekam regionalni putnički vlak, uđem i vozim se njim po ne znam koji put. U regionalnim putničkim vlakovima često nema konduktera. Putnicima je to poznatno, ali očito se velika većina njih ne vozi bez karte, inače bi željeznički operater to primjetio financijski po slaboj prodaji karata i bio prisiljen mijenjati takav način organizacije prijevoza. Kondukteri postoje na daljinskim brzim vlakovima.

Vozim se po ne znam koji put stotinama kilometara autocestama i drugim cestama. I sigurno se mogu još dugo tako voziti pijan ili bez vozačke dozvole, jer nema policajaca koji bi me zaustavili kontrole prometa radi i tražili dokumente. Država očito vjeruje u svijest svojih građana. Možda ne u svijest svih, ali u dovoljno veliki broj njih, pa smatra da ih ne treba stalno povjeravati kao nekakvu zločestu djecu.

Kupio sam na intrnetu online prolaze kroz tunel kako se ne bih morao zaustavljati na naplatama. Ispred tunela prolazim kroz traku za vozila koja su već platila prolaze, uređaj mi u hodu skenira registraciju, ali ne postoji rampa koja bi se otvorila. A nema niti s jedne strane tunela vozila od policije ili neke tunelske službe koje bi bilo spremno slijediti me, ako bi prošao kroz skener bez prethodno kupljenog prolaza. Teoretski bih mogao kroz tunel bez plaćanja. Ali očito se pretpostavlja da će teško biti netko toliko hrabar, te se nadati da ga kazna nikad neće sustići.

U pitanju je Austrija, a navedeni primjeri svjedoče o tome kako se austrijsko društvo nastoji temeljiti na međusobnom povjerenju. Kad netko smatra kako su Hrvati slični Austrijancima, onda su to uglavnom gluposti, jer si Hrvati i Austrijanci u osnovnom mentalitetu nisu slični. Hrvatsko društvo se, kao i druga društva na Balkanu, temelji na međusobnom nepovjerenju; nepovjerenju među ljudima, nepovjerenju prema državi i države prema svojim građanima.

Koliko dugo bi u Hrvatskoj vreće sa zemljom za cvijeće ili ugljenom za roštilj noću ostale netaknute ispred dućana, vozni redovi na autobusnim stanicama neoštećeni i neišarani, novine iz najlonskih vreća nerazbacane naokolo? Ne za dugo. Bi li i dalje svi oni, koji se sad voze s voznim kartom, nastavili kupovati karte, kad bi znali da u vlaku nema konduktera? Poznavajući mentalitet ljudi ove regije, vjerojatnije ne bi.

Znamo kako se ljudi s područja bivše Jugoslavije, kako obični građani, tako i državni dužnosnici, vole snalaziti na razne lijeve načine, izigrati nekoga, praviti se ludim ili zaobići neko pravilo. I zato smo Balkan, možda ne geografski, ali mentalno.