A na blagdan po brisače

Danas je u Hrvatskoj blagdan Velike Gospe, veliki blagdan za katoličke vjernike, s tim da ga i pravoslavci slave, ali zbog julijanskog kalendara, drugim danom. Velika većina hrvatskih građana smatra se katolicima, bilo da su radnici, bilo menadžeri, bilo političari ili državni službenici.

Iz kršćanskog učenja proizlazi da se nedjeljom i blagdanom, a većina blagdana jesu vjerski, ne bi trebalo raditi. Bez obzira bili mi vjernici ili ne, bez obzira što smo sekularna država, naše društvo, kao i sva društva u Europi, usvaja određena kršćanska shvaćanja. Ali čak iako posve odbacimo vjersku stranu i imamo čisto svjetovno viđenje stvari, e pa onda se zna da je jedno od prava, koje su radnici uspjeli tijekom povijesti izboriti za sebe, da se nedjeljom i blagdanom ne radi.

Ne spominjem hitne službe poput policije, hitne pomoći, vatrogasaca. Ne govorim o ljekarnama, benzinskim pumpama, dućanima na kolodvorima ili aerodromima. Nije riječ o gostionicama ili hotelima. Sve su to specifične službe ili gospodarske djelatnosti koje su jednostavno nužne i izvan uobičajenog radnog vremena radnim danom za normalno funkcioniranje zajednice.

Nego radi se o tome da su uglavnom svi veliki supermarketi otvoreni, čak i poneki trgovački centri. I tako je skoro svakog blagdana. Rijetki su blagdani, kao npr. Božić, Uskrs ili Nova godina kad trgovine stvarno ne rade. Nedjeljom barijere padaju još više, jer tada praktički svi supermarketi i svi trgovački centri jednostavno rade kao da je radni dan, eventualno sa skraćenim radnim vremenom.

Poslodavci će reći: “Naši zaposlenici rade dobrovoljno nedjeljom i blagdanima.” – Da, naravno! Moguće da neki manji dio zaposlenika to čini stvarno dobrovoljno. Ali svi znamo što znači “dobrovoljno” kod većine poslodavaca, pa možemo lako pretpostaviti koliko “dobrovoljno” većina zaposlenika u centrima stoji nedjeljom predvečer ili blagdanom ujutro za blagajnom i nekome naplaćuje brisače za automobil, paket potkošulja ili neke slatkiše; nekome kome su ti artikli, eto, baš u tom trenutku potrebni, ili nekome tko u to doba dođe u trgovinu iz puke dosade.

Blagdanom mogu kupiti destiliranu vodu za glačalo ili jeans hlače, a nedjeljom novi televizor ili daske i vijke za izradu namještaja. Mogu se jednostavno besciljno našetavati po trgovačkim centrima. To mi može biti kao neka vrsta izlaska, ubijanje dosade, pa možda usput nešto i kupim. A ako ne, mogu makar sliniti po skupim mobitelima ili cipelama. Ne može mi nitko zamjeriti. Zašto to radim? Zato što mogu. Trgovine su otvorene.

Do svega toga došlo je postupnim razvojem one divlje i posebno pohlepne varijante kapitalizma u Hrvatskoj, nakon nestanka socijalizma. One varijante kapitalizma u kojoj poslodavci rade što žele, a država nema niti kičme, niti iskrenog interesa prihvatiti se tih problema. Svaki put kad bi država slala makar samo blage signale da se rad nedjeljom i blagdanima treba regulirati drukčije, ta ista država bi se svaki put ubrzo strašljivo povukla, čim bi poslodavci zaprijetili s otkazima za višak radnika koji bi trebao nastati u slučaju ograničavanja radnog vremena trgovina. Država nikad nije do kraja ustrajala na tome da se zajedno s poslodavcima i sindikatima nađe jedno pažljivo osmišljeno i za sve strane prihvatljivo rješenje.