Na Drini ćuprija

Dok idemo u školu već od malih nogu moramo čitati lektiru, u višim razredima i po desetak knjiga u školskoj godini. Onako kao dodatnu i dugotrajnu aktivnost, uz nastavu i domaću zadaću. Većinom to budu knjige čije radnje nas u toj dobi uglavnom ne zanimaju, radnje u vremenu i okolnostima koje si niti ne možemo dobro zamisliti.

Bilo bi zanimljivo čuti razmišljanja književnika, koga li su si zamislili kao publiku svojih dijela. Jer, ako čitamo Šenou, Dostojevskog, Krležu ili Dnevnik Anne Frank, koliko si sa petnaest ili šesnaest godina stvarno možemo zamisliti prilike u srednjovjekovnom Zagrebu ili carskoj Rusiji, strahote Prvog svjetskog rata u Austro-Ugarskoj ili patnje Židova za vrijeme nacizma (osim ako nas ta vremena slučajno stvarno zanimaju)?

Koliko onda možemo stvarno dokučiti dubinu radnje i likove tih djela? Većina teksta nam tih školskih godina uđe nekako u mozak, kratko ostane u glavi zbog ocjene, ali zatim ishlapi. Većina ljudi nakon tih godina prisilnog čitanja lektire u životu više ne čita nikakvu beletristiku.

Po policama u stanovima naših roditelja vidimo one klasične komplete sabranih dijela Andrića, Ranka Marinkovića ili Krleže. Jesu li ih oni ikada čitali? Ili su si ih samo kupovali jer je to bio zgodan način popunjavanja polica, a uz to je djelovalo intelektualno pred gostima? Možda su to i neki promašeni pokloni od rodbine ili prijatelja?

Kad god odem u gradsku knjižnicu ne vidim skoro nikoga od drugih ljudi, možda još jednu ili dvije osobe. Kad usred dana navratim u centru Zagreba u knjižare, također naiđem na vrlo malo ljudi u njima, a na blagajni često nikoga. U tramvaju ili vlaku rijetko koga vidim s knjigom, ali zato skoro sve putnike s mobitelima u ruci.

Zašto? Možda se ljudima u školi zgadilo čitanje beletristike; ali mogli su se već oporaviti od tih trauma. Možda čitanje književnosti nije uobičajeni dio kulture našeg društva, barem više ne u današnje vrijeme? Možda je lakše čitati gluposti i razne beznačajne objave po internetu, jer to ne napreže um. Knjige u Hrvatskoj otprilike jednako koštaju kao primjerice u Njemačkoj ili Austriji, to lako vidimo na internetu. Realno, knjige jesu preskupe za hrvataski džep. Ali ipak, je li novac razlog nečitanja, s obzirom da će većina ljudi naći novaca za platiti platu miješanog mesa, koliko bi koštala i knjiga.

Ali bez obzira na miješano meso, nešto u Hrvatskoj s izdavaštvom nije u redu, evo jednog od primjera: Na Amazonu se nudi roman Zločin i kazna u džepnom izdanju, novi za 15 eura (ca. 113 kuna), a u Školskoj knjizi isti roman košta čak 200 kuna. Andrićev roman Na Drini ćuprija rijetko tko će kupiti u lijepom izdanju za skoro 200 kuna, ali džepno izdanje Ćuprije na Drini za, recimo, 80 kuna će možda nekoga potaknuti da je kupi i pokuša čitati. Cijene knjiga bi se dakle mogle sniziti kroz više džepnih izdanja s mekim uvezom, umjesto lijepo opremljenih izdanja s tvrdim uvezom.

Čitanje je kreativno jer potiče na razmišljanje. Čitatelj ima tekst, ali nema slike, nema tona. Čitatelj si sam mora zamisliti radnju u glavi, govor i kretnje likova, okruženje u kojem se sve događa. Čitanje obogaćuje riječnik, obogaćuje izražavanje. I dok knjige ne pojeftine, vrlo dobra alternativa za kupnju knjiga su antikvarijati, online portali s rabljenim knjigama ili članstvo u gradskoj knjižnici.