Priziv savjesti na hrvatski način

Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece afirmira žene, jer upravo njima daje to pravo odlučivanja, a ne crkvi, selu ili liječniku umjesto njih. On daje ženama pravo na prekod trudnoće i nakon desetog tjedna, ukoliko su ispunjeni određeni uvjeti. Komisija utvrđuje jesu li ispunjeni uvjeti. Ovo je zapravo svakom razumnom čovjeku jasno, ali evo još jedanput na drugi način:

Komisija ima zadatak samo utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti, a ne imati mišljenje o tome bi li trudnica trebala iz moralnih, vjerskih, etičkih ili ne znam kojih razloga prekinuti trudnoću, ili pak ne. Odvratno je, primitivno i neprofesionalno razbacivati se sa pojmovima eutanazije, ubijanja djeteta i sličnim.

Jer ako su zakonski uvjeti ispunjeni, žena jednostavno ima pravo na taj zahvat. I država je dužna omogućiti trudnici korištenje tog prava, prvenstveno kroz javni sustav zdravstva. A ako to iz nekog razloga stvarno nije moguće, jer, recimo, niti jedna javna bolnica nije dovoljno stručna, onda je država dužna iznaći alternativna rješenja, na primjer uputiti je u neku privatnu zdravstvenu ustanu ili u inozemstvo, naravno bez dodatnih troškova za ženu.

S druge strane Zakon o liječništvu daje liječniku pravo na priziv savjesti iz etičkih, vjerskih ili moralnih razloga. Meni je prije mnogo godina jedan stari pravnik objašnjavao: “Kad čitaš neki propis, pitaj se što je pjesnik time htio postići.” Da, razmišljam o tome, i pitam se već danima zašto je zakonodavac dao tu mogućnost liječniku. Za koje situacije? Ne mogu vjerovati da je imao namjeru dati liječniku mogućnost iz svojih intimnih razloga uskratiti pacijentu tretman na kojeg ima zakonsko pravo.

Jer ako je ne neki liječnički tretman ionako zakonski zabranjen, tada se liječnik jednostavno može pozvati na zakon. Ako neki pacijent želi neki tretman koji nije zabranjen, ali ujedno nema niti izričitog prava na njega, te liječnik smatra da je takav zahvat potpuno besmislen ili sulud, onda odbijanje može jednostavno obrazložiti stručnim medicinskim argumentima.

Pravo na priziv savjesti imalo bi možda smisla kad bi se liječnike moglo zakonski natjerati da rade stvari koje su potpuno nespojive s liječničkom strukom i etikom i van zdrave pameti. Ali ipak smo toliko demokratska i civilizirana država da mi ne pada na pamet takva situacija. Jer, medicinski tretmani na ljudima mimo njihove volje su zabranjeni, a nemamo niti koncentracione logore u kojima se potajno vrše luđački pokusi na ljudima.

Jesu li hrvatski ginekolozi masovno veliki katolici i istinski vjernici, ili žele na ovaj plitki način pokazati svoju liječničku i mušku “moć”, osobito nad ženama, ili jednostavno nisu u stanju izvesti takav zahvat, ali naravno ne žele priznati?

Dakle, ovako imamo jednu vrlo lošu situaciju da liječnik može priziv savjesti koristiti kao neki “veto” kad poželi. A to, barem u ustanovama javnog zdravstvenog sustava koji je dužan jamčiti svim građanima propisanu zdravstvenu zaštitu, ne smije biti. Zakonodavac je tu nešto opasno zabrljao; to pravo bi se iz Zakona o liječništvu trebalo ukloniti, ili barem vrlo precizno ograničiti, tako da se ne može koristiti na štetu pacijenata kojima je potrebna liječnička pomoć.