Malo graha i šnita kruha

Prvi maj, praznik rada, zapravo je zamišljen kao dan na koji će radnici, predvođeni sindikatima, lijevo orijentiranim strankama i sličnim organizacijama iskazati javno svoje nezadovoljstvo svojim položajem i tražiti od poslodavaca i države veća prava i bolju zaštitu.

U socijalističkim državama, u kojima je radnik naravno po definiciji imao sva moguća prava, te nije bilo predviđeno da javno izražava svoje zahtjeve, proslave Prvog maja bile su lažno inscenirane predstave i parade. Sada, u demokratskoj Hrvatskoj, srećom nema više tih lažno insceniranih predstava, ali se smisao Prvoj maja, a time i način na koji se obilježava, izokrenuo do apsurda:

U centru događanja po gradovima je javna podjela prvenstveno graha, ali i štrukli, fažola, srdela, janjećeg gulaša ili nekog drugog jela za građane, organizirana od strane gradova, županija ili ugostitelja. Prvi maj danas koriste lokalne vlasti i ugostitelji za vlastitu promociju. To što sve to skupa nema nikakve veze sa smislom Praznika rada, građanima to očito nije bitno. Bitno je da se ima nekud otići i besplatno jesti, piti, družiti se.

Gradonačelnici će rado dijeliti po pola plastične posudice tankog graha bez puno sadržaja ili po nekoliko ribica i tanku šnitu jeftinog spužvastog kruha, pa makar oni bili političari iz onih stranaka kojima do položaja radnika i drugih socijalno ugroženih skupina nije nimalo stalo. Građani će strpljivo stajati u redu za taj milodar kojeg im grad, općina, županija ili neki “ugledni” lokalni ugostitelj omogućuje. Žalosno je da u tim redovima ima ljudi koji žive tako siromašno, da im ta porcija besplatne hrane stvarno nešto znači. 

Zatim će sjesti za jedan od drvenih stolova, dok će u pozadini neko kulturno društvo izvoditi narodne plesove; neki političar će držati neki besmisleni govor ili će limena glazba svirati. Još ako se pivo besplatno toči, onda će i oni koji vole piti doći na svoje. 

U jednom gradu su s proslavom Praznika rada spojili na istom skupu i proslavu Blagdana sv. Josipa Radnika, blagdana kojeg je Katolička crkva sredinom prošlog stoljeća uvela kao protutežu Prazniku rada, iako se Crkva zapravo nikad ne zauzima previše za položaj radnika. A dotični gradonačelnik time je osigurao da proslava ne ode “suviše u lijevo”, te se u svom pozdravnom govoru na praktičan način obratio i vjernicima i ateistima i agnosticima. Za potpuni ugođaj trebalo je još pozvati i župnika na proslavu.

Na upit lokalnog novinara: “Kakav je grah ovo godine?” – “Odličan grah, družimo se”, glasit će, naravno, uvijek odgovor građana, zadovoljnih što su dobili malo kruha i igara. S takvim radnicima, umirovljenicima i općenito građanima, hrvatskim političarima i poslodavcima lako je izaći na kraj.

Za udobrovoljavanje naroda neki gradovi slične javne podjele obroka organiziraju i na Badnjak. Samo što jelovnik tada varira: Umjesto po pola plastične posudice tankog graha bez puno sadržaja, dijele po pola plastične posudice nekakve riblje čorbe, također bez puno sadržaja, a koju nazovu bakalarom.

Ipak, Savez samostalnih sindikata Hrvatske je obilježio Prvi maj na primjeren način – organizirao je prosvjednu povorku po Zagrebu.