Sarajevo izvan Baščaršije

Svakih nekoliko godina odlučim se otputovati u Sarajevo na nekoliko dana, čisto turistički da vidim i osjetim taj ambijent.

Kad ljudi čuju da idem u Sarajevo, uglavnom pitaju: “Ideš li na Baščaršiju, hoćeš li na ćevape?” Da, odem i na Baščaršiju, ali ne i na ćevape, nisam baš ljubitelj istih (radije pite ili dolme). Površni turisti uglavnom vide taj egzotični dio Sarajeva, čaršiju (staru jezgru) sa svojim labirintom uskih uličica, prepunih raznih zanatskih i drugih dućana, ćevabdžinica, aščinica, suvenirnica. Jedu neku poznatu ili im nepoznatu hranu orijentalnog porijekla, popiju kavu iz fildžana serviranu u džezvi i s kockama sećera, kupe kutiju rahatlokuma ili neki metalni suvenir, naprave krug po čaršiji, možda posjete neku od džamija ili bezistan.

Ali kad se bolje pogleda, nema tu mnogo egzotičnog; iza svega toga se kriju jad i brijeda mnogih ljudi i svakodnevni problemi u jednom prilično zapuštenom i neurednom gradu, koji je znatno veći od one turističke čaršije. Na mnogim prolaznicima, njihovim pojavama, držanju i odjeći se vidi da ih tišti pregršt drugih briga i da ih ne zanimaju čaršijski ćevapi.

Sarajevo, to su i svi oni mnogobrojni dijelovi grada sa stambenim zgradama izgrađenim uglavnom za vrijeme socijalizma, na kojima otpada fasada ili je već otpala, na kojima se i dan danas vide mnoga oštećenja od rata početkom devedesetih, ili pak raznorazne zakrpe izvedene na bilo kakav površni način.

Sarajevo su i sva ona starija periferna naselja iznutra mračnih bezbrojnih malih kućica, sagrađenih ili dograđenih bez ikakvog reda i smisla, s niskim ulazima i davno dotrajalim prozorima i krovovima; ali i gomila poslovnih zgradurina od betona i stakla, izgrađenih poslije zadnjeg rata koje se većinom nikako ne uklapaju.

Sarajevo su i one stambene zgrade, na kojima stanovnici na prozorima u prizemlju postavljaju rešetke kao na zatvorskim ćelijama, bojeći se razbojnika; žene koje na cesti prodaju malo bamija da zarade koju marku, romi koji organizirano i agresivno prose po čaršiji na svakom metru, čopori pasa lutalica koji se izležavaju po travnjacima između zgrada, kontejneri za smeće koji se nedovoljno često prazne, pa se otpad razvlači po nogostupima; i onaj osjetno zagađeni nezdravi zrak koji pritišće na grad i ljude u njemu, od kojeg curi nos i koji tjera na kašalj.

Sarajevo su i njegovi automobili, po čijim ispušnim dimovima i laik vidi da zapravo ne bi prošli ekotest, njegovi tramvaji i trolejbusi, mahom u tako žalošno istrošenom i uništenom stanju. Kad čujem tramvaje kako škripe, bruje i lupaju u vožnji, pomislim da će se raspasti svakog trena. To su oni legendarni češki tramvaji marke Tatra iz sedamdesetih; a oni drugi njemački iz šezdesetih, koji nakon radnog vijeka u Njemačkoj i Turskoj sada na sarajevskim prugama proživljavaju svoju treću životnu dob.

Sarajevo su i one mnogobrojne novonastale džamije u gotovo svim gradskim četvrtima, trgovine u kojima se jedva nađu proizvodi od svinjetine, hotel u čijoj blagavaonici pored švedskog stola zasebno stoji mali stolić s natpisom “proizvodi od svinjetime”, ugostiteljski objekti koji za vrijeme ramazanskog posta danju ne poslužuju hranu, ili vas konobar otvoreno neljubazno poslužuje jer usred dana želite ručati, televizijska online škola arapskog pisma za djecu. Sarajevo je onaj jedan ambijent, za koji nisam siguran kako li se u njemu osjećaju Sarajlije nemuslimani.

Ali Sarajevo je i Trebević, planina nadomak grada, divna čista priroda, šume, livade za odmaranje i staze za šetanje i planinarenje.