Živjeti u Hrvatskoj - Robert Lehpaner

Profesionalni nogomet je biznis i zabava. Unosan biznis za nogometaše, klubove, menadžere, tvrtke koje se reklamiraju po stadionima i na igračkim dresovima, za dućane s televizorima, operatere koji nude razne programske pakete, kafiće, pivovare. Zabava za gledatelje na tribinama stadiona, pred televizorom i u kafićima, vani na trgovima, druženje, urlanje, vikanje, psovanje. Profesionalnim nogometašima nogomet je posao, naporan, opasan, ali odabrali su ga, igraju za sebe, za svoj džep. Dobar dio njih, da se nije probio u nogometu, radio bi neke fizičke poslove ili imao kvartovski kafić. I opravdano je ako dobro zarađuju, jer sa četrdesetak godina većina ih se više ne može nositi s naporima tog posla, i prestaje profesionalno igrati. Sad dolazi onaj nenormalni dio: U Hrvatskoj se nogomet, kad se igra protiv drugih zemalja, doživljava kao neki “boj za narod svoj”. Nogometaši se doživljaju kao ratnici koji idu za Hrvatsku na bojište, a ne na sportsko natjecanje. Zanimljivi u tom smislu...

Svakih nekoliko godina odlučim se otputovati u Sarajevo na nekoliko dana, čisto turistički da vidim i osjetim taj ambijent. Kad ljudi čuju da idem u Sarajevo, uglavnom pitaju: “Ideš li na Baščaršiju, hoćeš li na ćevape?” Da, odem i na Baščaršiju, ali ne i na ćevape, nisam baš ljubitelj istih (radije pite ili dolme). Površni turisti uglavnom vide taj egzotični dio Sarajeva, čaršiju (staru jezgru) sa svojim labirintom uskih uličica, prepunih raznih zanatskih i drugih dućana, ćevabdžinica, aščinica, suvenirnica. Jedu neku poznatu ili im nepoznatu hranu orijentalnog porijekla, popiju kavu iz fildžana serviranu u džezvi i s kockama sećera, kupe kutiju rahatlokuma ili neki metalni suvenir, naprave krug po čaršiji, možda posjete neku od džamija ili bezistan. Ali kad se bolje pogleda, nema tu mnogo egzotičnog; iza svega toga se kriju jad i brijeda mnogih ljudi i svakodnevni problemi u jednom prilično zapuštenom i neurednom gradu, koji je znatno veći od one turističke čaršije. Na mnogim pro...

Otkako je Ukrajina izložena ruskoj agresiji, njen predsjednik Zelenski skoro pa svakodnevno traži hitni prijem svoje zemlje u Europsku uniju. A Europska unija ne zna kako se nositi s tom željom. Brzi ulazak u Uniju nije predviđen. Predsjednica Europske komisije je još prije nekoliko tjedana govorila kao je to jedan proces kojeg svaka država, koja dobije status kandidata, mora proći. Zadnjih dana pak spomijnje neki ubrzani ulazak u Uniju. Jedna država, ne samo da treba ispuniti popriličan broj uvjeta razrađen po poglavljina i ispregovarati bezbroj detalja, kako bi konačno postala članica, već i za samo stjecanje statusa kandidata treba imati osnovne okvire. Već u startu treba, po stabilnosti svog političkog sustava i javnih institucija, po stupnju demokratskih standarda, građanskih i ljudskih sloboda, općenito načinu na koji njeno društvo funkcionira, pokazati da posjeduje one minimalne uvjete, kako bi uopće imalo smisla razgovarati o članstvu. Jer Europska unija već odavno nije sam...