Nogomet - u boj za narod svoj

Profesionalni nogomet je biznis i zabava. Unosan biznis za nogometaše, klubove, menadžere, tvrtke koje se reklamiraju po stadionima i na igračkim dresovima, za dućane s televizorima, operatere koji nude razne programske pakete, kafiće, pivovare. Zabava za gledatelje na tribinama stadiona, pred televizorom i u kafićima, vani na trgovima, druženje, urlanje, vikanje, psovanje.

Profesionalnim nogometašima nogomet je posao, naporan, opasan, ali odabrali su ga, igraju za sebe, za svoj džep. Dobar dio njih, da se nije probio u nogometu, radio bi neke fizičke poslove ili imao kvartovski kafić. I opravdano je ako dobro zarađuju, jer sa četrdesetak godina većina ih se više ne može nositi s naporima tog posla, i prestaje profesionalno igrati.

Sad dolazi onaj nenormalni dio: U Hrvatskoj se nogomet, kad se igra protiv drugih zemalja, doživljava kao neki “boj za narod svoj”. Nogometaši se doživljaju kao ratnici koji idu za Hrvatsku na bojište, a ne na sportsko natjecanje. Zanimljivi u tom smislu su i razni nabrijani natpisi i simbolika na transparentima koje navijači drže na tribinama. Jednom mi je jedan vatreni navijač objasnio kako “ti dečki (igrači) ostavljaju kosti za Hrvatsku na terenu”. Prije nekoliko godina bio je i onaj slučaj kad je nogometaš s travnjaka vikao: “Za dom!" a publika uzvratila: "Spremni!"

To je ona u društvu prisutna iskompleksiranost: Kad već ni na kojem polju kao država i društvo ne postižemo značajnije uspjehe, onda se nadamo da ćemo makar u nogometu pokazati “da nas ima, da smo borci”. Još ako “kao mala zemlja” pobijedimo neku u nogometnom ili teritorijalnom smislu “veliku zemlju” ili klub, onda smo kolektivno vrlo ponosni, a možda malo te slave nekim čudnim načinom s nogometaša prijeđe i na navijače u kafićima. Ta radost često zna prijeći u prepotentnost  - mi Hrvati ovo, mi Hrvati ono...

Ljudi za vrijeme nogometnih prvenstava nataknu zastave na aute, navlake na retrovizore, a oni najžešći razapnu nekakve “stolnjake” s kockicama po haubama motora. Naravno, dobra zarada za proivođače takvih predmeta. Nogomet je biznis i zabava. Izbornik Dalić u svojim izjavama voli spominjati Boga, na Hrvatskom radiju se vrte domoljubne poruke i puštaju navijačke pjesme, a terase birtija se ne vide od zastava i u njima teče pivo za pivom.

Nogometaši reprezentacije se vole prikazivati kao veliki Hrvati domoljubi, a i publika i mediji ih vide ili prikazuju na taj način. Međutim velika većina njih igra za klubove po zapadnoj Europi, jer domoljublje prestaje kad su u pitanju financijski i drugi uvjeti, koji su sigurno bolji u Eintrachtu, Interu ili Celticu, nego u Osijeku ili Hajduku ili nekom drugom manjem hrvatskom klubu, za kojeg nitko izvan ovih krajeva nije čuo.

Ali neki potpuno zaslijepljeni ljubitelji nogometa uopće ne primjećuju tu kontradikciju, već se dive tim nogometašima iz jedne “male zemlje kao što smo mi”, kako igraju “vani u velikim klubovima” i time nas predstavljaju.

Koga “nas”? Nisam nikad shvatio na koji način su nogometni uspjesi promocija za Hrvatsku. U kojem smislu? I političari se vole kititi nogometašima kad su uspješni, vole navijati na tribinama tako da ih se vidi. Ali po čemu je ljudima u Hrvatskoj bolje, koji napredak smo kao društvao i država doživljeli zahavljujući pobjedama reprezentacije ili nekog hrvatskog kluba?

I opet ona iskompleksiranost – “Mi smo mala država, a ovako će svijet čuti za nas...”. Eto, tada će se Hrvatska ili neki hrvatski klub ili igrači spominjati dva, tri dana u stranim novinama i na portalima. I to je sva korist i promocija. Jer profesionalni nogomet je jednostavno biznis i zabava.