Javni (samo gradski) prijevoz

U razvijenim zemljama sasvim je normalo koristiti javni prijevoz. Od pomoćnog radnika, pa sve do direktorice, bez obzira imaju li auto na raspolaganju ili ne, ljudi svih društvenih slojeva masovno koriste javni prijevoz. Na taj način se smanjuju ionako već velike prometne gužve, štede se živci jer sudjelovanje u prometu može biti napeta stvar, a čini se nešto i za okoliš.

Sasvim druga slika u Hrvatskoj, a naravno ta priča ima dvije strane. Po općeproširenom shvaćanju javni prijevoz je nešto čime ćemo se koristit uglavnom iz nužde, ako nemamo druge mogućnosti. Auto se smatra uobičajenim prijevoznim sredstvom, čak i ako postoji adekvatan javni prijevoz, čak i za kratke relacije od svega 10 minuta hodanja koristi se auto. Vožnja u gužvama mic po mic uzima se kao normalna stvar. Ipak sam u svom autu veći “kralj”, nego ako stojim u autobusu.

Popularni su postali servisi poput Ubera i Bolta, koji, kao i svaki oblik taksija, i nisu baš jeftini. Ali očito se nađe novaca za to. Ipak sam u taksiju veći “kralj”, nego ako stojim u tramvaju. Svijest da su ti oblici prijevoza, kao svaki oblik individualnog prijevoza, ekološki štetni, gotovo ne postoji. Dakle, to bi bila jedna strana priče.

Druga pak strana priče je da jedino unutar većih gradova postoji koliko toliko razvijen javni prijevoz, koji pokriva područje grada i možda neka susjedna naselja. Dok je savim drukčije u manjim mjestima i općenito ruralnim područjima: Javni prijevoz je u pravilu vrlo loš, ponekad se treba pješačiti do njega kilometrima, i to uz rub opasnih cesta bez nogostupa, a ponekad on jednostavno ne postoji, ili ne u potrebno vrijeme. Ljudi koji bi inače koristili javni prijevoz, to često ne mogu, pa su prisiljeni doći do nekakvog auta, tražiti prijevoz od susjeda ili rodbine, ili pak ne voziti se. Servisi poput Ubera ili Bolta u manjim su sredinama slabo dostupni, a taksi, ukoliko postoji, skup.

Autobusne linije izvan većih gradova rade tržišno na principu koncesije, na linijama koje se prijevoznicima čine isplativim, često su međusobno i sa drugim prijevoznim sredstvima, npr. vlakom, potpuno nepovezane. A svaki prijevoznik ima svoju tarifu, pa su vam za neku relaciju potrebne dvije ili tri različite mjesečne karte koje se prodaju na različitim mjestima. Nejasne trase linija i lokacije stajališta, nejasna vremena polazaka s pojedinih stajališta, su dodatne točke na "i".

Pomanjkanje javnog prijevoza znači za ljude izvan većih mjesta slabije mogućnosti školovanja, zapošljavanja, dobivanja zdravstvenih usluga, njegovanja hobija i drugih aktivnosti. Kako da se nezaposlena žena u jednom ruralnom naselju zaposli kao prodavačica u popodnevnoj smjeni u trgovini u nekom susjednom mjestu, ako ne postoji javni prijevoz, ili ne postoji u popodnevnim satima? Kako da učenik iz nekog sela pohađa gimnaziju ili pohađa tečaj gitare, ako ne može doći do škole? Kako da umirovljenik bez auta samostalno dođe do ljekarne ili knjižnice u susjednom mjestu?

Država, županije i lokalne jedinice trebaju znatno jače zajednički organizirati, a ne samo pisati o tome, integrirani javni prijevoz koji će povezivati i veće gradove i manja mjesta unutar sebe, te njih međusobno, uz usklađenje vozne redove i zajedničku tarifu. U slabo naseljenim područjima s očekivano malo putnika, u drugim zemljama postoje rješenja javnog prijevoza minibusevima, linijskim taksijima na poziv i sl.

Takva vrsta infrastrukture treba biti dostupna svim građanima, bez diskriminacije zbog mjesta stanovanja. Javni prijevoz je, kao struja, voda i telefon, jedna od osnova svakodnevnog funkcioniranja, ali i jedna od baza za razvoj obrazovanja i privrede, te se ne smije jednostavno prepustiti tržištu ili pojedinim većim gradovima.