Državne priče i mitovi

Izgleda da svaka zemlja ima svoje priče i mitove, one koji trebaju jačati kolektivnu svijest i jedinstvo, dizati moral i objašnjavati smisao postojanja neke države.

U socijalističkoj Jugoslaviji se govorilo kako su južnoslavenski narodi stoljećima težili osloboditi se od tuđinske vlasti i živjeti zajedno u svojoj državi. A socijalizam da je rezultat težnje naprednih radnika i seljaka osloboditi se od okrutnog kapitalizma, sistema u kojem čovjek izrabljuje čovjeka. I Kraljevina SHS/Jugoslavija imala je neku svoju priču o narodnom ujedinjenju.

Ustaše su imali priču kako su stvorili Nezavisnu Državu Hrvatsku nakon dugo godina teške borbe, te da su Njemačka i Italija saveznici i prijatelji. A zapravo je Pavelić sa svojim sljedbenicima godinama živio u Italiji u nekoj vrsti od Mussolinija tolerirane poluilegale, ubijajući se od dosade i čekajući na neki trenutak kada bi ga Italija instalirala u Hrvatskoj kao marionetu.

I druge države imaju svoje priče i mitove, ali idemo mi na današnju Hrvatsku:

Početkom devedestih počelo se pričati da Hrvati stoljećima ne sanjaju o ničem drugom, nego o vlastitoj državi, iako se svijest o hrvatskoj naciji u današnjem smislu počela razvijati tek oko polovice devetnaestog stoljeća, kroz Ilirski pokret. Ali, a o tome se uglavnom šuti, pararalelno s time razvijale su se i ideje o južnoslavenskom, pa i sveslavenskom zajedništvu.

Također se počelo spominjati da su Hrvatima Nijemci tradicionalni prijatelji. Živio sam tada u Njemačkoj, te se dobro sjećam da većina Nijemaca, a to se vidjelo i po onome što su mediji donosili o ratu u Jugoslaviji, uopće nije znala kako razlikovati razne narode u Jugoslaviji. Bilo je donekle poznato da je Jugoslavija višenacionalna država, ali detalji su, osim manjini zainteresiranih, bili jedva poznati.

Kolega s kojim sam radio, pitao me zašto Hrvati žele svoju državu, čemu rat, otkud sad to? Tada sav u nacionalnom zanosu, pokušavao sam mu objasniti razlike Hrvata i Srba, objasniti da su Hrvati u srednjem vijeku imali svoju nezavisnu državu koju su spletom okolnosti (spleli se s Mađarskom) izgubili, objasniti da i dalje imamo pravo na svoju državu, da imamo svoju kulturu, povijest i jezik, da je Jugoslavija srpski dominirana, da sav novac ide u Beograd, i tako dalje.

Čudno me gledao i odgovorio: “U srednjem vijeku državu? Sada je dvadeseto stoljeće, a vi tamo ratujete. Oko čega? Pa svi vi “Jugosi” jedete ćevapčiće i, koliko vidim, sasvim se dobro jezično razumijete.”

Stvaranjem današnje Hrvatske počeo se koristiti i pojam dijaspore, ujedno polazeći od toga da su Hrvati odlazili u svijet uglavnom iz političkih razloga. Jasno, bilo je i političke emigracije prema Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi i Australiji. Međutim većima Hrvata u europskim zemljama bili su tzv. Gastarbeiteri, ljudi koji su prvenstveno iz ekonomskih razloga otišli u iznozemstvo, pritom ostajali jugoslavenski državljani, redovito posjećivali domovinu, te gradili kuće u njoj, s namjerom vratiti se jedanput. I družili su se u Njemačkoj zajedno ljudi iz različitih jugoslavenskih republika, ljudi različitih nacionalnosti i vjera.

A i tvrdnja da se Katolička crkva u Hrvatskoj uvijek zalagala za nacionalnu stvar također nije točna. Sve do druge polovice devetnaestog stoljeća Crkva u Hrvatskoj nije posebno marila za hrvatska pitanja. Crkva rado bira najkomotniji način opstanka, spremna je paktirati sa svakakvim vlastima, te voli maksimalno iskoristiti svoj položaj u društvu. U ionako katolički dominiranoj Austro-Ugarskoj nije imala razloga da se sukobi s državom baveći se ozbiljnije hrvatskim nacionalnim pitanjem.