Živjeti u Hrvatskoj - Robert Lehpaner

U razvijenim zemljama sasvim je normalo koristiti javni prijevoz. Od pomoćnog radnika, pa sve do direktorice, bez obzira imaju li auto na raspolaganju ili ne, ljudi svih društvenih slojeva masovno koriste javni prijevoz. Na taj način se smanjuju ionako već velike prometne gužve, štede se živci jer sudjelovanje u prometu može biti napeta stvar, a čini se nešto i za okoliš. Sasvim druga slika u Hrvatskoj, a naravno ta priča ima dvije strane. Po općeproširenom shvaćanju javni prijevoz je nešto čime ćemo se koristit uglavnom iz nužde, ako nemamo druge mogućnosti. Auto se smatra uobičajenim prijevoznim sredstvom, čak i ako postoji adekvatan javni prijevoz, čak i za kratke relacije od svega 10 minuta hodanja koristi se auto. Vožnja u gužvama mic po mic uzima se kao normalna stvar. Ipak sam u svom autu veći “kralj”, nego ako stojim u autobusu. Popularni su postali servisi poput Ubera i Bolta, koji, kao i svaki oblik taksija, i nisu baš jeftini. Ali očito se nađe novaca za to. Ipak sam u t...

Možda niti demokracija nije najidealniji društveni i politički poredak, možda nema idealnog, i predaleko bi vodilo sada raspravljati o tome, ali je od svih postojećih uređenja ono koje građanima pruža najviše mogućnosti uzeti učešća u javnim događanjima, te barem donekle utjecati na svoj život, a i na šire okruženje. Dapače, demokracija živi od sudjelovanja građana, u suprotnom joj se pomalo gubi smisao. Većina ljudi je komotna, ne želi se aktivno uključiti, dok s druge strane pak od politike očekuje rješavanje svih problema i životnih pitanja. Ona manjina koja se aktivno bavi politikom, uglavnom, blago rečeno, ne udovoljava željama i očekivanjima građana. A građani i dalje imaju očekivanja (jer politika je tu da rješava ljudima životna pitanja i javne stvari), ili ih zapravo više nemaju, pa se isfrustrirani sve više okreću od politike, bilo s izrugivanjem po društvenim mrežama, bilo s gađenjem. Političari su svjesni da im takvi nezainteresirani građani ne predstavljaju ozbiljnu op...

Izgleda da svaka zemlja ima svoje priče i mitove, one koji trebaju jačati kolektivnu svijest i jedinstvo, dizati moral i objašnjavati smisao postojanja neke države. U socijalističkoj Jugoslaviji se govorilo kako su južnoslavenski narodi stoljećima težili osloboditi se od tuđinske vlasti i živjeti zajedno u svojoj državi. A socijalizam da je rezultat težnje naprednih radnika i seljaka osloboditi se od okrutnog kapitalizma, sistema u kojem čovjek izrabljuje čovjeka. I Kraljevina SHS/Jugoslavija imala je neku svoju priču o narodnom ujedinjenju. Ustaše su imali priču kako su stvorili Nezavisnu Državu Hrvatsku nakon dugo godina teške borbe, te da su Njemačka i Italija saveznici i prijatelji. A zapravo je Pavelić sa svojim sljedbenicima godinama živio u Italiji u nekoj vrsti od Mussolinija tolerirane poluilegale, ubijajući se od dosade i čekajući na neki trenutak kada bi ga Italija instalirala u Hrvatskoj kao marionetu. I druge države imaju svoje priče i mitove, ali idemo mi na današ...