Turistički sir i ringišpil

U Hrvatskoj cijela je država, cijelo društvo prožeto pričom da turizam je i da treba biti glavna grana gospodarstva. To je kao neka dogma koja se ne dovodi u pitanje. Tako se cijele godine govori o tome u politici i u medijima, iako se taj turizam događa uglavnom u svega neka dva, tri ljetna mjeseca i onih malo dana oko Uskrsa, Božića i Nove godine, i to najvećim dijelom uz morsku obalu, na nekim otocima, u Istri, na Plitvičkim jezerima, ponešto u Zagrebu.

Ako ste vlasnik birtije ili iznajmljivač kreveta, u hrvatskom društvu uživate veći ugled, nego da ste nastavnik, ekonomist, znanstvenik ili nekakav intelektualac. Jer ipak se bavite strateškom djelatnošću.

Broje se gosti, noćenja, cestarina, izvanpansionska potrošnja, brodice u marinama, a novinari postavljaju glupa pitanja turistima, koji čekaju satima na vrućini u kolonama s upaljenim motorima na naplatnim kućicama autocesta (ekološka strava), jer sadašnji način naplate nije u stanju progutati veću količinu vozila. Snimaju se turističke emisije u kojima možemo gledati po stoti put jedne te iste priče o broju stranih gostiju (domaći nas ne zanimaju, siromašni su), navodnoj vrhunskoj ponudi (pizze, lignje, brancin i orada s blitvom i krumpirima po pretjeranim cijenama za strance), ugostitelju koji nam objašnjava kako su mu njegovi njemački gosti postali prijatelji i vole sunce, more i njegovo vino.

Izvan tih razdoblja i izvan tih lokacija, a to znači najvećim dijelom godine i u najvećem dijelu zemlje, rijetko ćemo sresti nešto što bi zdravim razumom mogli već nazvali turizmom. Ali, ako smo rekli da je Hrvatska turistička zemlja, ona dakle treba biti puna turizma, stoga se sve i svašta ima zvati turizmom.

Restoran ili vinarija negdje na selu, s vanjskom terasom, ražnjem za pečenje janjetine i odojka, nekoliko ponija ili zečeva kao zanimljivost za gradsku djecu, te kojih stotinjak metara staze za šetanje, nazivamo seoskim turizmom. Nipošto restoranom. Ako takav restoran organizira svadbe, naići ćemo na pojam svadbenog turizma.

Svako mjesto ima turističku zajednicu svrha koje je organizirati nekakve turističke aktivnosti. U većini tih neturističkih sredina to uglavnom budu višesatni ili maksimalno jednodnevni događaji, zanimljivi eventualno tamošnjim mještanima, kao što su biciklističke utrke, štandovi s domaćim kolačima lokalnih bakica, neki ringišpil ili fašničke radionice za djecu i roditelje.

U sredinama u kojima nedostaje turizma, govori se o turističkim potencijalima, ali često ne navodeći preciznije koji bi to bili. Eto, tek toliko da se zna da se makar razmišlja o turizmu.

Lokalne turističke zajednice promoviraju na svojim web stranicama svoje sredine. Ponekad pokušavaju "skoro pa ništa" pokazati kao "nešto", pa pišu nebuloze o raznim mogućnostima odmora i rekreacije, o mnogobrojnim znamenitostima, ne navodeći ih pobliže, osim na primjer neku crkvu iz 14. stoljeća i dva OPG-a. Tako da ostaje upitnik, zašto bi se netko zaputio u to turističko mjesto.

Ako se netko nadobudan uputi u gradove u kontinentalnoj Hrvatskoj, a nije tip kome turizam znači jelo i piće, na odredištu će shvatiti za sat ili dva da je sve obišao: Neki manji gradski muzej, neku crkvu, pa šetnja po nekom trgu. Osobno doživio već više puta.

Danas sam u emisiji "Plodovi zemlje" doznao da postoji pojam mljekarskog turizma: Predstavljena je obitelj koja prozivodi sir i ima tri sobe za noćenje u ponudi. Jedino nam nisu objasnili koje druge aktivnosti još možemo tamo imati, nakon što kupimo i pojedemo taj sir.

Za planinare, šetače i svakakve hodače: Preporučujem godišnji odmor u Gorskom kotaru, npr. Delnice i okolicu. Nije ironija.