Planine su urbane

Planinarenje je jedna od aktivnosti gdje će čovjek rijetko naići na kojekakve primitivce i druge zaostale likove, koji ovoj zemlji nažalost sa svojim mentalnim sklopom i ponašanjem daju popriličan pečat.

Iznimka je središnji dio Medvednice oko televizijskog tornja, Činovničke livade, sljemenske crkvice i planinarskog doma na Puntijarki, jer se tamo lako stigne autom iz Zagreba, pa se prethodno spomenute skupine mogu tamo lako vidjeti kako dolaze na ručkove, proslave i naslikavanje, ili kako jednostavno doću na Sljeme, izađu iz auta i ne znaju što bi dalje sa sobom.

Ali nipošto ne bih trpao sve sljemenske izletnike u isti koš. Jer na Sljemenu se naiđe i na druge vrste izletnika, a od zanimljivijih za istaknuti su one ekipe koje se smatraju jako urbanima, pa po vlastitom shvaćanju u tu njihovu urbanost spadaju i odlasci autom (nipošto ZET-ovim autobusom, to je samo za siromašne penzionere) na kave na Sljeme u štiklama, s obaveznim sunčanim naočalama na glavi i u “fancy” trenirkama.

Hodanje po planinama se ne uklapa u mentalni sklop onih ljudi, kojima su glavne aktivnosti slobodnog vremena sjedenje po kafićima i odlasci na roštilje, pijanke i slična okupljanja.

Planinarenje nije masovna pojava u Hrvatskoj. A u pravilu niti turističke zajednice ove naj-turističke zemlje ne pridodaju planinarenju neko osobito značenje, tako da zna biti teže doći do aktualnih podataka o stazama, planinarskim domovima i drugim detaljima, naročito ako se radi o planinama koje planinari ne pohode masovno.

Kad se stigne na neko odredište, stvarnost na licu mjesta ne izgleda uvijek onako kako je na karti prikazano ili na nekom internetskom portalu opisano. Putevi znaju ponekad biti više ili manje zakrčeni ili zarasli, markacije ponekad slabe. Ali najčešće se, uz porciju pozitivnog stava i truda, te malo iskustva, ipak moguće snaći.

Ta kultura planinarenja i planinarskih domova, iako je smještena u ruralni ambijent, ima u sebi  nečega urbanog, europskog, te podsjeća na ranija vremena kad su ovi krajevi bili duhom i navikama malo više dijelom europske kulture, nego što su to danas.

Isplati se izlet u taj ambijent, makar na jedan dan ili na nekoliko sati. Isplati se sjesti u nekom planinarskom domu i pojesti grah, kobasice ili štrukle, makar hrana u tim domovima ne oduševila uvijek svojim okusom. Ti domovi znaju biti pomalo zapušteni i prljavi. Ali svratiti u neki dom jednostavno je obavezan dio planinarenja.

Isplati se promatrati interijer tih domova, često tradicionalan, ponekad i kičast. Ponekad s nekim nacionalnim ili vjerskim elementima, ali nikako nacionalistički ili klerikalno napastan. Sve u svemu na neki svoj način šarmantan.