Otkud Vam ta putovnica?

Početkom devedesetih u Stuttgartu je otvoren Inozemni ured Republike Hrvatske. Konzulatom se očito nije mogao zvati, jer se Hrvatska nalazila u onoj fazi kad od većine država još nije bila međunarodno priznata. Doznao sam da se u Uredu može podnijeti zahtjev za hrvatsko državljanstvo i putovnicu. Pribavio sam sve potrebne dokumente, uputio se u Stuttgart, te predao zahtjev za državljanstvo, ujedno i za putovnicu. Nakon nekoliko tjedana potvrđeno mi je telefonski da je sve rješeno, te da mogu doći po putovnicu.

U Uredu sam primio hrvatsku putovnicu. Na moj upit, jesam li sada ujedno i hrvatski državljanin, odgovoreno mi potvrdno. Putovnice su se ispostavljale (ispisivale) u samom Uredu, ali je u njima pisalo da ih je izdala Policijska uprava zagrebačka.

Sve se činilo dobro, dok se nisam pri sljedećem posjetu Hrvatskoj u policijskoj postaji, u kojoj sam imao prijavljeno prebivalište, zanimao kako dobiti hrvatsku osobnu iskaznicu.

Na šalteru sam pokazao putovnicu. Službenica ju je uzela i počela zagledati, nešto provjeravati po papirima oko sebe (neke kartoteke?), tipkati nešto u terminal. Zatim me čudno pogledala i pitala: “Imate li domovnicu?” –“Nemam.”- “Jeste li hrvatski državljanin?”- “Valjda jesam, kako bih inače imao putovnicu. Bio je postupak preko Inozemnog ureda u Stuttgartu.” – “Otkud Vam putovnica?” – “Iz Stuttgarta.” – “U njoj piše da je izdana od strane Policijske uprave zagrebačke... Gospodine, otkud Vam ta putovnica?” Pojašnjavao sam joj kako sam došao do putovnice, te da se ispisuju na licu mjesta u Uredu, ali s potpisom PU zagrebačka.

Shvatio sam da sam sumnjiv, te da je očito nešto gadno krivo ispalo. U međuvremenu se skupilo još nekoliko službenika i žustro raspravljalo. Pomislio sam, ako mi ne vrate putovnicu, imam još i jugoslavenski pasoš za prijeći granicu.

Jedan od službenika mi se konačno obratio, rekao da je vjerojatno kod mene sve u redu, jer da je čuo za takvu praksu ispostavljanja putovnica u inozemnim uredima. Ali bez domovnice nema osobne iskaznice. Dakle, da trebam ustanoviti jesam li, te gdje, upisan u knjigu državljana, tamo izvaditi domovnicu, te s njom ponovo navratiti. Vratio mi je putovnicu uz preporuku da je do tada što manje koristim.

Obišao sam narednih dana razna mjesta na kojima su se u to vrijeme izdavale domovnice, u nadi da  sam negdje upisan u knjigu državljana. Ali bezuspješno. Očito nisam bio hrvatski državljanin.

Kad sam se vratio u Njemačku, nazvao sam Ured u Stuttgartu i ispričao im svoje neugodnosti, na što su mi odgovorili da će se sve to rješiti, da se strpim, da će mi se javiti, i tako dalje... Kako i nakon nekoliko tjedana nisam dobio nikakvu informaciju, uputio sam se opet u Stuttgart, tamo ponovo iznio svoj slučaj, te rekao kako ne mislim otići, dok se ne netko ne počne baviti sa mnom.

Očito mi je nastup urodio plodom, jer sam pozvan u jednu odvojenu prostoriju kod službenika koji se predstavio kao pravnik. Objasnio mi je da je očito došlo do nekih propusta, te da će se hitno rješiti upis u knjigu državljana u mom mjestu prebivališta u Hrvatskoj.

Nakon nekoliko dana zvao sam u matični ured u mjestu prebivališta, te mi je potvrđeno da sam upisan u knjigu državljana. To je značilo da mogu napokon dobiti domovnicu, a time i osobnu iskaznicu.