Lokomotive i vjenčanice

Kad čovjek živi desetljećima u jednoj zemlji, u kojoj se proizvode lokomotive, auti, strojevi, razni električni aparati i masa drugih artikala široke potrošnje, u kojoj se sve to i izvozi po cijelom svijetu, i kad se sve to jednostavno događa bez da se u medijima svaki put spominje proizvodnja serije motora ili izvoz nekog postrojenja, te kad čovjek živi godinama u jednoj zemlji, u kojoj i u ruralnim sredinama, osim livada i pšenice, postoje pogoni sa i do stotinjak zaposlenika, jezične škole, knjigovodstveni servisi ili fizioterapeuti, sve skupa mu je to sasvim normalno i ne razmišlja o tome previše.

A kad u Hrvatskoj netko proizvodi pršut, jabuke, neki suvenir ili kakav sličan jednostavni proizvod, već ima dobre šanse biti prikazan u nekom županijskom listu ili na internetskom portalu. A netko tko ima firmu s dvadesetak radnika i nekoliko suvremenih strojeva, doseže za hrvatske pojmove takve gospodarske uspjehe da lako može biti tema barem petminutne “priče” nekog TV dnevnika.

Osim gore spomenutih djelatnosti, na desetak ili jedva više prstiju možemo izbrojati veće uspješne firme, zatim nekoliko prehrambenih tvornica preživjelih iz Jugoslavije, tri telekoma, te nekoliko (uglavnom stranih) osiguravajućih kuća i banaka.

Otkad postoji ova država, u društvu vlada stav da turizam je i da treba biti glavna grana gospodarstva. Samo, odmaknemo li se kojih petnaestak kilometara od obale prema unutrašnjosti, mrtva zemlja. A gdje su ostali mjeseci i dani, što je s ostatkom zemlje? Kako može temelj gospodarstva biti nešto tako vremenski i teritorijalno ograničeno?

Ugostiteljstvo također ima kultni status u Hrvatskoj, bez obzira što većina restorana ima vrlo sličnu ponudu, koja se uglavnom sastoji od pizze, roštilja i nekih pečenja, i bez obzira što su većina tih objekata jednostavni kafići.

Današnja struktura gospodarstva u Hrvatskoj većinski se sastoji od pružanja jednostavnih usluga i proizvodnje jednostavnih proizvoda, uglavnom sitnih firmi i vrlo malo industrije, a na selu bez ikakve značajnije gospodarske djelatnosti. Za razliku od ekonomija zapadnoeuropskih zemalja, u hrvatskoj se ekonomiji, s obzirom na obujam i vrste djelatnosti, ne proizvodi nikakva značajna dodatna vrijednost. To se naravno odražava na plaće zaposlenih u privredi, te na količinu novaca koja se slijeva u državne blagajne u vidu poreza i doprinosa, a od čega se financiraju sve javne potrebe, kao što su školstvo, infrastruktura, zdravstvo i mirovine.

Ta dodatna vrijednost je ono što zapadne zemlje čini bogatijim. Ona nastaje pri proizvodnji auta, strojeva, u zanatskom radu, općenito kod svih složenih i sofisticiranih proizvoda i usluga. Ali jedva da nastaje pri iznajmljivanju kreveta ili vjenčanica, uvozu rabljenih auta ili u kafićima.

Jedan drugi stav koji prati ovu zemlju, čini mi se da proizlazi iz nerazvijene kulture rada, te bi možda mogao objasniti nerazvijenost gospodarstva: Kažu, ne isplati se proizvoditi. To doduše nije nitko direktno dokazao, ali se priča uporno "održava".