Živjeti u Hrvatskoj - Robert Lehpaner

U Hrvatskoj cijela je država, cijelo društvo prožeto pričom da turizam je i da treba biti glavna grana gospodarstva. To je kao neka dogma koja se ne dovodi u pitanje. Tako se cijele godine govori o tome u politici i u medijima, iako se taj turizam događa uglavnom u svega neka dva, tri ljetna mjeseca i onih malo dana oko Uskrsa, Božića i Nove godine, i to najvećim dijelom uz morsku obalu, na nekim otocima, u Istri, na Plitvičkim jezerima, ponešto u Zagrebu. Ako ste vlasnik birtije ili iznajmljivač kreveta, u hrvatskom društvu uživate veći ugled, nego da ste nastavnik, ekonomist, znanstvenik ili nekakav intelektualac. Jer ipak se bavite strateškom djelatnošću. Broje se gosti, noćenja, cestarina, izvanpansionska potrošnja, brodice u marinama, a novinari postavljaju glupa pitanja turistima, koji čekaju satima na vrućini u kolonama s upaljenim motorima na naplatnim kućicama autocesta (ekološka strava), jer sadašnji način naplate nije u stanju progutati veću količinu vozila. Snimaju se t...

Kad sam pročitao cijene karata nove sljemenske žičare, a posebno one cijene koje su planirane nakon jednomjesečne promotivne faze, pomislio sam da je očito netko tu nešto gadno krivo povezao. Sljeme i Medvednica nisu neka razvikana turistička destinacija, na koju stižu gosti iz svih krajeva zemlje, te iz inozemstva na višednevne odmore (osim tijekom ona dva dana Snježne kraljice). To nije neka poznata austrijska ili švicarska skijaška ili planinarska regija, magnet za goste dubokog džepa koji ne pitaju za cijene. Stoga su i cjenovne usporedbe Sljemena s takvim odredištima glupost. Planina Medvednica sa svojim vrhom Sljemenom tradicionalno je “kućna” planina Zagreba i okolice, praktično izletište za lokalne planinare, za ljude koje žele pobjeći iz betona i asfalta na nekoliko sati u zelenilo, za ekipe koje se žele zaletiti na kavu negdje gore kod TV tornja, za prosječne zagrebačke penzionere koji radije hodaju po vani i druže se, umjesto da kod kuće razmišljaju o bolestima. I sve ...

Kad čovjek živi desetljećima u jednoj zemlji, u kojoj se proizvode lokomotive, auti, strojevi, razni električni aparati i masa drugih artikala široke potrošnje, u kojoj se sve to i izvozi po cijelom svijetu, i kad se sve to jednostavno događa bez da se u medijima svaki put spominje proizvodnja serije motora ili izvoz nekog postrojenja, te kad čovjek živi godinama u jednoj zemlji, u kojoj i u ruralnim sredinama, osim livada i pšenice, postoje pogoni sa i do stotinjak zaposlenika, jezične škole, knjigovodstveni servisi ili fizioterapeuti, sve skupa mu je to sasvim normalno i ne razmišlja o tome previše. A kad u Hrvatskoj netko proizvodi pršut, jabuke, neki suvenir ili kakav sličan jednostavni proizvod, već ima dobre šanse biti prikazan u nekom županijskom listu ili na internetskom portalu. A netko tko ima firmu s dvadesetak radnika i nekoliko suvremenih strojeva, doseže za hrvatske pojmove takve gospodarske uspjehe da lako može biti tema barem petminutne “priče” nekog TV dnevnika. Os...