Živjeti u Hrvatskoj - Robert Lehpaner

Hrvatski autoklub formalno je udruga za zastupanje interesa vozača i za pomoć, a zapravo paradržavna ustanova svoje vrste, s različitim javnim ovlastima koje djelomično sežu čak iz vremena Kraljevine SHS/Jugoslavije, možda i Austro-Ugarske, organizacija koja se u javnosti rijetko zalaže za interese vozača. Jer da se zalaže pokrenula bi, primjerice, pitanje preskupih cestarina, previsokih nameta na cijenu goriva, zalagala bi se za bolje održavanje prometnica. Na internetskim stranicama HAK-a, u rubrikama o informacijama o radovima, zastojima i drugim smetnjama u prometu, ponekad se kao lokacija događaja navodi samo kilometraža dotične ceste, bez preciznijeg opisa lokacije. Kako mogu kao vozač, na primjer, znati gdje se nalazi sedamdeset i treći kilometar neke autoceste? Tako sam jednog jutra zapao u gužvu na popularno zvanoj Zagrebačkoj obilaznici. Pogledao sam na HAK-ove web stranice i stravno našao informaciju o nesreći na dvadesetom kilometru u smjeru Bregane. Pomicao sam se me...

Volim ići na izlete i kraća putovanja. Nekad bi dobro došlo spavanje u pansionu s doručkom, tzv. Bed and breakfast. Dakle ne govorim o hotelu. Pretražujući razne web stranice, shvatio sam da je u kontinentalnoj Hrvatskoj teško naći takav vid smještaja. Iznajmljuju se sobe, ali uglavnom bez doručka. Nešto što je npr. u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji i drugim zemljama sasvim uobičajena ponuda, u ovoj turističkoj zemlji naći će se uglavnom samo na moru. I tamo možda samo jer se računa na strane turiste... Možda Hrvatima ne treba doručak? Evo mišljenja moje frizerke: Sjedio sam u salonu. Dok me šišala komentirali smo kako je u blizini otvoren objekt sa sobama i kafićem, ali bez mogućnosti doručka. Moja frizerka nije vidjela ništa neobično u tome: “Pa imate pekare okolo. Uzmete si nešto iz pekare i sjednete na kavu.” – “Da, jest ću ujutro u sedam sati masni burek iz papirnate vrećice. Vani (mislio sam na inozemstvo) dobijem u pansionu žemlje, marmeladu, salamu i sir za doručak.” ... d...

Početkom devedesetih u Stuttgartu je otvoren Inozemni ured Republike Hrvatske. Konzulatom se očito nije mogao zvati, jer se Hrvatska nalazila u onoj fazi kad od većine država još nije bila međunarodno priznata. Doznao sam da se u Uredu može podnijeti zahtjev za hrvatsko državljanstvo i putovnicu. Pribavio sam sve potrebne dokumente, uputio se u Stuttgart, te predao zahtjev za državljanstvo, ujedno i za putovnicu. Nakon nekoliko tjedana potvrđeno mi je telefonski da je sve rješeno, te da mogu doći po putovnicu. U Uredu sam primio hrvatsku putovnicu. Na moj upit, jesam li sada ujedno i hrvatski državljanin, odgovoreno mi potvrdno. Putovnice su se ispostavljale (ispisivale) u samom Uredu, ali je u njima pisalo da ih je izdala Policijska uprava zagrebačka. Sve se činilo dobro, dok se nisam pri sljedećem posjetu Hrvatskoj u policijskoj postaji, u kojoj sam imao prijavljeno prebivalište, zanimao kako dobiti hrvatsku osobnu iskaznicu. Na šalteru sam pokazao putovnicu. Službenica ju je ...