Živjeti u Hrvatskoj - Robert Lehpaner

Danas sam čuo na radiju kako je premijer Andrej Plenković povodom nekog sportskog događaja, nisam uspio pohvatati kojeg jer nisam od početka pažljivo slušao, izjavio kako sport (ili sportski uspjesi?... nisam siguran) naših sportaša jača(ju) nacionalni identitet i ponos. Dragi gospodine Plenkoviću, nismo svi ovce u jednom velikom čoporu. Ponos i identitet, bilo privatni, bilo kolektivni nacionalni, svake razumne osobe koja razmišlja svojim glavom, nikako ne ovise o uspjesima sportaša, koliko god oni bili poznati i priznati. Što bi bila posljedica toga da stvarno vjerujem da uspjesi hrvatskih sportaša jačaju nacionalni identitet i ponos? Ako bi ti sportaši podbacili, meni osobno bi po toj logici, kao dijelu nacionalne zajednice, slabio nacionalni identitet i ponos, ili kako...? Moj nacionalni ponos i identitet ovisio bi o uspjesima sportaša, dakle o ljudima s kojima nemam nikakve direktne veze, ovisio bi o događajima na koje nemam nikakvog utjecaja. Moj nacionalni ponos i identitet ...

Dok idemo u školu već od malih nogu moramo čitati lektiru, u višim razredima i po desetak knjiga u školskoj godini. Onako kao dodatnu i dugotrajnu aktivnost, uz nastavu i domaću zadaću. Većinom to budu knjige čije radnje nas u toj dobi uglavnom ne zanimaju, radnje u vremenu i okolnostima koje si niti ne možemo dobro zamisliti. Bilo bi zanimljivo čuti razmišljanja književnika, koga li su si zamislili kao publiku svojih dijela. Jer, ako čitamo Šenou, Dostojevskog, Krležu ili Dnevnik Anne Frank, koliko si sa petnaest ili šesnaest godina stvarno možemo zamisliti prilike u srednjovjekovnom Zagrebu ili carskoj Rusiji, strahote Prvog svjetskog rata u Austro-Ugarskoj ili patnje Židova za vrijeme nacizma (osim ako nas ta vremena slučajno stvarno zanimaju)? Koliko onda možemo stvarno dokučiti dubinu radnje i likove tih djela? Većina teksta nam tih školskih godina uđe nekako u mozak, kratko ostane u glavi zbog ocjene, ali zatim ishlapi. Većina ljudi nakon tih godina prisilnog čitanja lektire ...