Sport za ponos i identitet

Danas sam čuo na radiju kako je premijer Andrej Plenković povodom nekog sportskog događaja, nisam uspio pohvatati kojeg jer nisam od početka pažljivo slušao, izjavio kako sport (ili sportski uspjesi?... nisam siguran) naših sportaša jača(ju) nacionalni identitet i ponos.

Dragi gospodine Plenkoviću, nismo svi ovce u jednom velikom čoporu. Ponos i identitet, bilo privatni, bilo kolektivni nacionalni, svake razumne osobe koja razmišlja svojim glavom, nikako ne ovise o uspjesima sportaša, koliko god oni bili poznati i priznati.

Što bi bila posljedica toga da stvarno vjerujem da uspjesi hrvatskih sportaša jačaju nacionalni identitet i ponos? Ako bi ti sportaši podbacili, meni osobno bi po toj logici, kao dijelu nacionalne zajednice, slabio nacionalni identitet i ponos, ili kako...? Moj nacionalni ponos i identitet ovisio bi o uspjesima sportaša, dakle o ljudima s kojima nemam nikakve direktne veze, ovisio bi o događajima na koje nemam nikakvog utjecaja. Moj nacionalni ponos i identitet bili bi u rukama drugih, a ja bih se mogao samo nadati, radovati ili tugovati.

Čovjek može biti primjerice ponosan na sebe zbog svojih vlastitih uspjeha, osobina, uspjeha njemu bliskih osoba, tuđih uspjeha u kojima je imao nekog učešća. Ali kako mogu biti ponosan na uspjehe sasvim desetih ljudi, s kojima nemam ama baš nikakve direktne veze? Možda ako nemam vlastitih uspjeha, pa smatram da će dio tuđe slave nekako malo prijeći i na mene?

Što bi zapravo bili nacionalni ponos i identitet? Znači li to biti ponosan što sam pripadnik jednog naroda, jedne države ili tako nešto? Ako mi se rodbina smatra Hrvatima, onda ću se vjerojatno slijedom toga smatrati Hrvatom. Ili ću pak iz nekih drugih okolnosti zaključiti da se osjećam kao Hrvat.  Svoje mišljenje mogu i mijenjati. Ljudi su to radili, ovisno o situaciji. Kako god. Ali koji sam zapravo uspjeh postigao time što se smatram Hrvatom, koju važnu osobinu sam time stekao, a da bih trebao biti ponosan na to?

Čovjek može imati svoj identitet, pa tako i nacionalni. I ako se dakle smatram Hrvatom, onda je to moj osobni doživljaj, moje opredjeljenje, bez obzira na ishod nekih sportskih natjecanja. Ili se možda u životu ne znam definirati, pa bih zato tražio taj nacionalni, kolektivni identitet kroz sport?

Bez obzira na sve, svojom izjavom premijer Plenković kao da sve hrvatske građane smatra jednom tupom masom kojoj su potrebne igre i identifikacijske figure i idoli, kako bi se ta masa pronašla u nečemu zajedničkom, te kako ne bi razmišljala previše svojim mozgom o važnijim stvarima.