Robert Lehpaner
Živjeti u Hrvatskoj

Jedan od predbožićnih dana u jednom velikom supermarketu. Gužva na voću i povrću. Ljudi kao da su podivljali kopaju po krumpirima, klementinama, salatama, trpaju u vrećice, nose na vagu. Šećera još malo pa nestalo, očito ga treba dosta za kolače. Jer što slađe, to ukusnije. I ulja, barem onog jeftinog suncokretovog, skoro je pa nestalo. Ljudima ga treba za pripravljanje raznih jela. Što masnije, to bolje. Na mesu se čeka u redu, kupuju se velike količine, kilogrami i kilogrami. Kupuju se komadi nekih životinja zamotani u najlon. I jaja je skoro nestalo. Naravno, jer i jaja idu u sve one mnogobrojne kolače. Škrinje sa smrznutom ribom su poluprazne. Ribe će se jesti na Badnjak. A Badnjak ove godine pada na nedjelju, pa će ručak vjerojatno biti još obilniji. Umjesto jedne ili dviju vrsta ribe, bit će tri vrste. Neka se vidi raskoš i čvrsta tradicija. Dućanom ljudi guraju kolica natrpana popriličnim količinama hrane i pića. Vide se gajbe piva, paketi s bocama sokova, kutije vina, veliki pa...

Sve do sada objavljene priloge na ovom blogu možete kupiti kao džepnu knjigu po cijeni od 10 eura plus troškovi dostave. Informacije putem kontakt obrasca na blogu.  

Počela je školska godina 2023./2024. Na Hrvatskom radiju su iznijeli ovogodišnji broj djece koja su krenula u prvi razred osnovne škole. Govorili su o hrvatskoj demografskoj katastrofi. Da, shvatili smo već odavno da Hrvatska ima sve manje stanovnika, sve manje rođenih, sve više umrlih. To se može i lako izguglati na stranicama Državnog zavoda za statistiku. Nekad su ljudi djecu smatrali Božjim darom koji im se događa. Bilo im je sasvim normalno imati poveći broj djece. To se uzimalo kao proces u životu oko kojeg se nije razmišljalo mnogo. Muškarci su pravili djecu, a žene rađale. Dio djece je ionako umirao u mladim danima uslijed bolesti, zaraza, gladi, bijede. Pa ako bi se rodilo njih petero, preživjelo bi valjda barem troje. Osim toga, u vremenima dok nije postojalo organizirano mirovinsko osiguranje, dok nije bilo mirovinskih štednji i sličnih oblika stvaranja financijske sigurnosti u starosti, djeca su za ljude slabijeg imovinskog stanja bila neka vrsta sigurnosti (sponzori) za ...

Tekst se naravno odnosi na oba spola. Dakle što je pravi Hrvat? Ili Hrvatica? Onaj tko jasno i ponosno ističe svoju hrvatsku nacionalnu pripadnost? Ili bolje rečeno opredjeljenje? A kako uopće zna da je Hrvat, ili po čemu se opredijelio? E sad, nemojmo provocirati! Pa po tome što su se njegov otac i djed i možda pradjed (muški preci su bitni), pa još i neka druga rodbina smatrali ili smatraju Hrvatima. A kako su oni znali ili znaju da su Hrvati? Ili bolje pitati kako su se oni odlučili biti Hrvati? Po jeziku, imenima, prezimenima i načinu života to je ponekad teško odrediti. Ali evo odgovora: Zato što su katolici. Jer ako bi bili pravoslavci, bili bi Srbi. Logično, zar ne? Pravom Hrvatu je vjera važan dio nacionalnog identiteta. Njemu je Crkva vjerska, nacionalna i odgojna institucija. Propovijedi na misama mu kompenziraju često pomanjkanje formalnog školskog obrazovanja, educiraju ga o drugim nacionalnostima i vjerama, braku, seksu i pobačaju. On u pravilu nema dublje vjersko znanje...

Mediji pišu kako Hrvatske autoceste napokon planiraju uvesti novi način naplate cestarine, trebao bi proraditi do kraja 2024. godine. Cestarina bi se, kao i sada, naplaćivala po prijeđenoj dionici, ali bi se ukinule naplatne kućice. Umjesto zaustavljanja na naplatnim postajama, iznad kolnika autocesta bili bi postavljeni uređaji koji bi skenirali ENC-ove u autima ili njihove registarske oznake. Istim sustavom se planiraju opremiti i autoceste kojim ne upravlja HAC (Zagreb-Macelj i Istarski ipsilon). Ne zvuči loše, i sigurno veliki napredak naspram sadašnjeg načina naplate koji ljeti stvara kilometarske kolone ispred naplatnih postaja. Ali u medijima često nailazimo na isto pitanje: Zašto se umjesto naplate po dionicama ne uvedu vinjete, kao klasične naljepnice, ili kao digitalne vinjete, ili obje? Zašto naši susjedi Slovenci, Austrijanci i Mađari imaju za osobne automobile vinjete, a mi ne? I zašto ne nailazimo na nikakav suvisli odgovor od strane HAC-a ili ministra prometa na to pit...

Godina 1980-i-neka, po nekima, mračno doba balkanske i komunističke Jugoslavije. Jedno manje mjesto blizu Zagreba, na njegovom ulazu prostire se ograđena površina od nekoliko četvornih kilometara. Na ulaznoj ploči piše da se radi o plantaži u sastavu PPK Zagreb (PPK – Poljoprivredno-prehrambeni kombinat). Kroz plantažu vodi nekoliko kilometara dug kolni put. Usred plantaže nalaze se manja upravna zgrada i skladišna hala. Lijevo i desno od puta nižu se voćnjaci, polja, njive. Voze traktori, kombajni i drugi strojevi. Tu se ore, sije, sadi, bere. U tom kompleksu rade ljudi, nešto se događa. Možda kombinat posluje s gubitkom, možda su neka od radnih mjesta izmišljena. Ali kao da sve to što vidim, taj cijeli taj pogon, sva ta proizvodnja kukuruza i pšenice, jagoda i jabuka, ipak ima nekog smisla. Godina 2020-i-neka, dakle vrijeme samostalne, suverene, neovisne i europske Hrvatske. Isto mjesto. Ploče s natpisom na ulazu više nema. Nestankom Jugoslavije i privatizacijom nestao je i PPK. De...

Subotnje popodne u jednom zagrebačkom trgovačkom centru. Svi stolovi velikog kafića na ulazu u centar popunjeni su gostima svih generacija. Pored stolova parkirana i dječja kolica, ispod nekih od stolova leže psi. Na stolovima čaše, boce, šalice, pepeljare i kutije od cigareta. Ispijaju se kave, pivo i razni drugi napici. Neki gosti vode vrlo ozbiljne razgovore o vrlo važnim temama. Ili barem tako djeluju. A možda pričaju samo beznačajne stvari. Drugi gosti, uglavnom muškarci to rade, vise poluležeći i nezainteresirano u svojim stolicama, ubuljeni u svoje mobitele, ubijajući dosadu čitanjem nekih vjerojatno besmislenih sadržaja. Cijeli scenarij prikazuje omiljenu aktivnost Hrvata – sjediti u kafićima. I dok Hrvatice i Hrvati s obaveznim sunčanim naočalama na glavi ili na očima, uživaju u kavanskom izlasku, između stolova balansiraju s punim tacnama napitaka konobari, za naše pojmove sitnije građe, sudeći po izgledu porijeklom iz Azije. Nazivamo ih Nepalcima, iako možda oni nisu svi N...

Od ovog ljeta (2023. godine) nekima bi dobro došao kalendar s rasporedom rada trgovina nedjeljom, sličan kalendaru rasporeda odvoza otpada. Ne vidim da trgovine igdje objavljuju radne nedjelje do kraja godine. Za sada vidim da su neke trgovine objavile svoje nedjeljno radno vrijeme tijekom ljeta. A za nakon ljeta, to će valjda tek objaviti? To će onda trebati redovito pratiti? Vrlo nezgodno za ljude koji ne koriste internet i za one koji smatraju da baš nedjeljom trebaju kupovati. Neki mediji prikazuju slike s ljudima kako nedjeljom stoje ispred dućana u redu, spominju ljude koji traže otvorene trgovine po gradu i gužve u istima. Iskreno, nemam za njih previše razumijevanja. Zašto im baš u nedjelju nedostaju neke namirnice? Prije bih rekao da si takvi jednostavno ne znaju planirati i organizirati svakodnevne obaveze. Teško je vjerovati da nisu u vremenskom rasponu od ponedjeljka ujutro do subote navečer u stanju organizirati si opskrbu potrebnim artiklima. Za sebe osobno sam riješi...

Šetajući poučnom stazom u austrijskim planinama, duž koje na informativnim pločama nisu bile one uobičajene priče iz biljnog ili životinjskog svijeta, već razni zanimljivi citati i uzrečice, na jednoj ploči je pisalo: Wo alle das gleiche denken, wird nicht viel gedacht. Navodno je to citat američkog novinara i publicista Waltera Lippmana koji u originalu glasi: Where all think alike, no one thinks very much. Na hrvatskom bi to bilo: Gdje svi misle jednako, nitko ne razmišlja mnogo. Razmišljanjem se dolazi do novih ideja i rješenja. Razmišljanje obogaćuje. Ali zapravo..., može se češće naići na ona kolektivna mentalno zatupljena stanja u kojima se ne razmišlja. Skupine ljudi znaju o nekim stvarima imati tako zacementirana mišljenja da im uopće ne pada na pamet razmisliti o njima i preispitati ih ponekad. Oni robuju unaprijed određenim stavovima. Ili o nekim stvarima uopće nemaju nikakav stav, kao da ta pitanja ne postoje. Ljudima se ne da previše misliti. To zamara, stvara pomutnju, d...

Pojavio se video na internetu: Na putu prema današnjoj (5.8.2023.) službenoj proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu, policija je na cesti ispred Knina zaustavila nekoliko vozila s pripadnicima članova Udruge veterana 9. bojne HOS-a Rafael vitez Boban i predsjednikom udruge Markom Škejom (onim s hitlerskim brkovima) . Prema navodima nekih medija policija ih je zaustavila jer su odbili nastaviti voziti onim putem kojim ih je uputila, a po nekim mdijima su zaustavljeni zbog mogućeg ponašanja na proslavi. Kako god... Policija ih je nekako uspjela zaustaviti, zatim su HOS-ovci prijetili da će autima blokirati cestu, ali se situacija ipak smirila. Policajci su zatim još duže vrijeme ćaskali s HOS-ovcima i opravdavali im se za svoj postupak, a jedan od njih se, dok je razgovarao s Markom Škejom, rasplakao. Jedan od HOS-ovaca je pred očima policije službenim uzvanicima, koji su prolazili u autima, pokazivao srednji prst. Na videu se mogao čuti HOS-ovski komentar kako je tu ...

Državna tijela, kao što su parlament i vlada, lokalna tijela, kao što su gradonačelnici ili gradske skupštine, donose razne pravne propise, a na građanima pojedincima, firmama, udrugama i drugim organizacijama je da ih poštuju. To je tako i u najdemokratskijim državama. Dopustit ću si malo filozofiranja i tvrditi da prvenstveni smisao jedne države treba biti organizacija suživota i zaštita svojih građana. I stoga je potrebno pravnim propisima urediti pravila ponašanja u zajednici. Ne zbog same države, ne zbog održavanja nečije vlasti, ne u ime neke ideologije ili partije ili vjere, jer to rade diktature. Već zbog građana, držeći se pri tome općih civilizacijskih razumnih načela. Građani prihvaćaju ili ne prihvaćaju propise ovisno o tome kako i koliko ih razumiju, kakvu svrhu im vide, koju vlastitu korist ili odricanja, kako procjenjuju mogućnosti njihova izbjegavanja, te moguće sankcije za nepridržavanje. To je eto tako u ljudskoj naravi. Ali prihvaćanje propisa ovisi itekako o tome ...

Na web stranici Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske piše: “T ipično za sve hrvatske iseljenike, bilo one koji žive u prekomorskim državama, ili one koji žive u neposrednoj blizini svoje domovine, je da žele surađivati sa svojom domovinom.“ - A na koji to način oni „surađuju“? Hrvati koji žive u bližem inozemstvu, najčešće u Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj, redovito dolaze u Hrvatsku na odmor, preko ljeta ili za tradicionalne praznike kao što su Uskrs, Božić, Nova godina ili Svi sveti. Omiljena odredišta su im Zagreb i okolica, makar većina uopće nije porijeklom s toj podneblja, niti ima neku jaču vezu s tim krajem. Ali Zagreb je oduvijek bio magnet za Hrvate, pa i Bosance i Albance i druge. Zagreb je praktičan, u Zagreb se brzo stiže iz zapadnog inozemstva, Zagreb nudi najviše sadržaja u svakom pogledu. Tu grade ili su sagradili ili kupili nekretninu, tu neki od njih imaju rodbine. Naročito preko ljeta svojim Mercedesima, BMW-ima i Audijima, nerijetko fi...

U Hrvatskoj se broj putničkih vlakova s godinama sve više smanjuje, a trajanje putovanja, umjesto da se u skladu s općenitim tehničkim napretkom skraćuje, zbog neodržavanja pruga često povećava. Stanje željezničke infrastrukture i nekih vozila doseže ponekad već i za sigurnost opasne razmjere. Iznimku prestavlja donekle šire područje oko Zagreba na kojem se broj vlakova povećava i trajanja putovanja uglavnom ne povećavaju, ponegdje čak i skraćuju. Osim na području oko Zagreba, građani željeznicu u pravilu biraju kao prijevoz iz nužde, što zbog predugih trajanja putovanja, što zbog često neprikladnih voznih redova, neprilagođenih dnevnim potrebama građana. A posebno neprikladnih za vikendska putovanja ili izlete. U zapadnim zemljama je moguće i normalno da jedna obitelj sjedne u nedjelju ujutro na vlak, odveze se preko dana na izlet u 200 km udaljeni drugi grad, te predvečer vrati kući. U Hrvatskoj nije moguće. Trend je dakle potpuno nespojiv s ekologijom i održivim razvojem modernog ...

U pandemiji koronavirusa Civilna zaštita, ta pomalo zaboravljena institucija u sastavu MUP-a, koju smo naslijedili iz Jugoslavije, postala je odjednom neka vrsta paravlasti sa širokim ovlastima. U vrijeme pandemije dogodili su se još i potresi na Banovini i u Zagrebu. Pojavljivali su se razni stožeri i dužnosnici u čudnim uniformama nalik na vojne ili policijske. Neki župani, gradonačelnici i općinski načelnici rado su izlazili pred kamere i osjećali se jako važnim u svojim odorama. Glumeći nekakve wannabe-zapovjednike, igrajući se ratnog stanja, govorili su kako se nalaze na “prvoj crti bojišnice”. I dok su razni stožeri blistali sa svakojakim čudnim i do danas pravno upitnim uputama i zabranama, posao “na prvoj liniji fronte” za vrijeme korone i potresâ obavljali su zdravstveni radnici, vatrogasci, vojska, Crveni križ i mnogi građani. Netko je očito odlučio da Civila zaštita i nakon korone i potresâ treba ostati prisutna u svakodnevnici Hrvata. Tako sada nekakvi stožeri daju građan...

Otkad Hrvatska postoji, HDZ je drži čvrsto u rukama. Do sada je na državnoj razini vladao samostalno ili u koalicijama cijelo vrijeme postojanja ove države, osim u dva mandata. Na lokalnim i županijskim izborima uspjesi mu doduše variraju, u nekim sredinama tradicionalno debelo pobjeđuje, u nekim ne. HDZ daje pečat ovoj zemlji i ima svoje krakove u svim segmentima društva. Sve u svemu, od osamostaljenja Hrvatske pa sve do danas, najjača su samostalna stranka, uvijek atraktivna i potencijalnim koalicijskim partnerima raznih političkih smjerova (jer svi vole pobjednike). A ostale stranke? Kao tradicionalne i općepoznate padaju mi na pamet SDP i HSS. A pored njih jedan šareni spektar raznoraznih stranaka, strančica i platformi: Platforma Možemo, Socijaldemokrati kao derivat SDP-a, ljevičarke stranke Nova ljevica i Radnička fronta, liberalne stranke Glas i HNS, stranka Milan Bandić 365, konzervativni Most, desni Domovinski pokret, stranka Fokus, čak četiri HSP-a i još tri dodatna HSS-a (...

Ljudi vole žaliti za prošlim vremenima, za prošlim državama, smatrati kako je ranije sve bilo bolje. Pri tome su skloni vdijeti samo onu stranu koja im se sviđa. One negativne činjenice vole isključiti iz mozga. Neki ljudi se s nostalgijom prisjećaju socijalističke Jugoslavije. Pritom uglavnom zanemaruju da su se komunisti Kraljevine Jugoslavije u političkoj borbi služili i terorističkim metodama, da je socijalistička Jugoslavija bila jednopartijska totalitarna država, da je proganjala političke neistomišljenike, da su građanske slobode bile ograničene. Smatraju da je ta Jugoslavija ljudima pružala jednu životnu sigurnost i mir, da su ljudi imali jeftine stanove i sigurna radna mjesta. Smatraju da je bilo dovoljno škola i vrtića. A neki će još dodati da su Tito i partizani pobijedili u Drugom sjetskom ratu, da je Tito bio jedan od uvaženijih državnika svoga vremena, te da se s crvenim pasošem moglo putovati po cijelom svijetu. Ne moram biti komunist ili jugonostalgičar, ali nekako mo...

Temu o retrovizoru, ogledalu u vozilu koje vozaču omogućuje pregled odostraga, vjerojatno još nitko nije obradio. A ja ću napraviti temu od njega jer ga ljudi koriste kao vješalicu za svakakve predmete. Ponekad se iz privjesaka na retrovizoru stvarno može iščitati ili barem pretpostaviti nešto o vlasniku vozila, o njegovim interesima i stavovima. Nekada su jako popularni bili mirisni borići “Wunderbaum”. Bili su okačeni na retrovizore mnogih auta i širili ugodne ili iritantne mirise. Također nekad davno u Njemačkoj su neki ljudi imali običaj vješati privjeske u obliku lisičjeg repa na retrovizore. Mi ostali smo ih smatrali seljačinama, oni su toga bili svjesni, ali im taj imidž nipošto im nije smetao. Klasični privjesci su oni reklamni od osiguravajućih kuća, dobiveni od prodajnih zastupnika pri kupnji polica autoosiguranja. Ili od nekih drugih firmi. Neke igračkice poput plišanih kockica, raznih medeka, lutkica, minijaturnih parova boksačkih rukavica ili kopački, smajlići, zatim z...

Već nekoliko mjeseci za redom skupine muškaraca svake prve subote u mjesecu na gradskim trgovima javno mole krunicu. Na netu nalazimo podatak da te skupove organizira bratstvo “Muževni budite“ – “Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina“. Kako ih većina pri molitvi kleči, a klečanje na javnim površinama nije uobičajeno i stoga upadno, dobili su nadimak “ klečavci”.          Na web stranici https://muzevnibudite.com čitamo za koje “nakane“ se mole: Za domovinu, mir i obraćenje hrvatskog naroda, za muškarce – da postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru, za život u predbračnoj čistoći, za čednost u odijevanju i ponašanju te za obnovu katoličkih brakova, za prestanak pobačaja i otvorenost bračnih parova životu, za svete, autentične i beskompromisne crkvene pastire i nova duhovna zvanja, za duše u čistilištu, za osobne nakane. Prilično širok spektar tzv. nakana imaju. Postoji li za sve njihove molitvene ...

Zagreb, Žitnjak: Izišao sam iz Bauhausa, došao do auta, otvorio sva vrata kako bih rashladio auto. Do mene je stajao parkiran veliki bijeli kombi virovitičke registracije, barem dvadestak godina star i već vidno istrošen. Dok sam se skrivao od sunca u hladovini koju je kombi pružao svojom veličinom, stigli su muškarac i žena srednjih godina s punim kolicima iz Bauhausa: Razne lampe, kablovi, drvene police, neki električni aparat, velika kanta boje. I oni su otvorili sva vrata na kombiju da ga prozrače, pa smo tako svi troje stajali kraj svojih autâ. Virovitica, pomislio sam, u jednom smjeru putovanje do Zagreba od preko dva sata, odnosno po otprilike 150 kilometara u svakom smjeru. Plus cestarina, ako koriste autocestu. I to cestarina za kombije. I sve to na temperaturi od vani 30 stupnjeva, a u kombiju vjerojatno blizu 40. Ljudi će potrošiti barem pola dana na kupovinu u Zagrebu. A nisu mi djelovali kao da su došli razgledati Zagreb i piti kavu na Trgu, pa usput svratiti u Bauhaus. ...