Robert Lehpaner - Demografska katastrofa

Počela je školska godina 2023./2024. Na Hrvatskom radiju su iznijeli ovogodišnji broj djece koja su krenula u prvi razred osnovne škole. Govorili su o hrvatskoj demografskoj katastrofi. Da, shvatili smo već odavno da Hrvatska ima sve manje stanovnika, sve manje rođenih, sve više umrlih. To se može i lako izguglati na stranicama Državnog zavoda za statistiku.

Nekad su ljudi djecu smatrali Božjim darom koji im se događa. Bilo im je sasvim normalno imati poveći broj djece. To se uzimalo kao proces u životu oko kojeg se nije razmišljalo mnogo. Muškarci su pravili djecu, a žene rađale. Dio djece je ionako umirao u mladim danima uslijed bolesti, zaraza, gladi, bijede. Pa ako bi se rodilo njih petero, preživjelo bi valjda barem troje. Osim toga, u vremenima dok nije postojalo organizirano mirovinsko osiguranje, dok nije bilo mirovinskih štednji i sličnih oblika stvaranja financijske sigurnosti u starosti, djeca su za ljude slabijeg imovinskog stanja bila neka vrsta sigurnosti (sponzori) za stare dane.

Danas velika većina ljudi ipak ima dovoljno spolnog odgoja, pa zna da djeca nisu jednostavno Božiji dar koji se događa, već da začeće i rađanje djece ide po nekim prirodnim zakonitostima, te da se na trudnoću može utjecati, pa stoga ipak znatno više planiraju i kontroliraju svoje spolne aktivnosti. Ljudi su danas otvoreniji i obrazovaniji i po pitanju braka, partnerstva i djece imaju različita viđenja. Neki jednostavno radije žele karijeru i osobnu slobodu, a ne brigu oko mijenjanja pelena, vodenih kozica i dječjeg vrtića. Zahvaljujući današnjem stanju medicine, općenitim higijenskim i socijalnim prilikama, velika većina djece preživi, pa ljudima nema potrebe stvarati veći broj djece kao neku vrstu pričuve za slučaj dječje smrtnosti. Osim toga, vjerojatno si rijetko tko u današnje vrijeme pravi ciljano veći broj djece kako bi mu finacirala starost s mizernom mirovinom.

A pored svega navedenog tu su, možda i glavni razlog opadanja broja rođene djece, općenito životne okolnosti u ovoj zemlji. One nisu nastale jučer, za njih nisu krivi samo neki zločesti političari. To je smjer u kojem se cijelo ovo društo, malo po malo, od nastanka ove države, razvija. To je jedna okolina u kojoj sudjeluju mnogi građani, netko manje, netko više, sa svojim ponašanjem, stavovima, odnosu premu ljudima i stvarima oko sebe. To je pitanje mentaliteta, navika, ozbiljnosti, savjesti.

To je društvo u kojem prevladava kultura nerada i sjedenja po birtijama. U kojem se ne cijene trud i inicijativa, već ona često puta kontraproduktivna balkanska snalažljivost. U kojem više znači imati svadbu s 300 ljudi, nego obraniti doktorsku disertaciju. U kojem se tolerira bezobrazluk i divljanje. U kojem je normalo gledati samo svoja posla i ne obazirati se na ništa šire oko sebe. U kojem prevladava stav “boli-me-dupe” i “neću-se-miješati”. U kojem prevladavaju za demokratsko uređenje pogubna mišljenja da se bolje ne baviti politikom, da su politika i kriminal jedno te isto, te da politika služi osobnoj koristi. U kojem zakoni i propisi nisu jasni i selektivno se primjenjuju. U kojem institucije ne funkcioniraju normalno. U kojem skoro svatko svakoga nastoji nasamariti. U kojem se ne poštuju radnička prava.

I to je onaj apsurd, onaj začarani krug: To društvo, koje si samo stvara ovaj cirkus u kojem živi, to isto društvo ne želi rađati djecu i priuštiti joj život u tom svom cirkusu. A niti se želi mijenjati na bolje, riješavati taj cirkus. I kad neki političar najavljuje davati za svako novorođeno dijete nekoliko stotina eura, onda je to potpuno promašena populistička sprdačina, jer neće odluka o dijetetu ovisiti o nekoliko stotina eura.