Servis za građane

Uvijek kad zaposlenici u javnim i državnim službama i ustanovama traže povišice, onda to svaki put pratim s nekakvim miješanim dojmovima. Jer njihove se plaće isplaćuju iz javnih blagajni koje mi građani direktno punimo plaćanjem raznih poreza, doprinosa, pristojbi, taksi, naknada, kazni. I onda me to kao građanina itekako zanima. Jer svi ti službenici i namještenici postoje zato da bi nama građanima bili na usluzi. Svrha postojanja njihovih radnih mjesta je biti servis građanima.

Skidam kapu onim nastavnicima koji često rade pod lošim uvjetima, u nekim školama koje i dan danas imaju grijanje na peći kao prije sto godina, i koji nerijetko troše svoje privatno vrijeme i sredstva kako bi poboljšali kvalitetu nastave. Jer naše društvo takav važan intelektualni rad ne cijeni dovoljno.  

Divim se i zdravstvenim radnicima u hitnoj pomoći i vatrogascima koji po bilo kakvim vremenskim uvjetima, u bilo koje doba dana ili noći, iz jedne sekude u drugu krenu na bilo koju lokaciju spašavati zdravlje i živote ljudi, pomagati u raznim elementarnim nepogodama i rješavati svakakve nepredviđene opasne situacije.

Općenito uvažavam sve one zaposlene ljude u javnim i državnim službama koji s porcijom odgovornosti i volje i u skladu sa zakonom obavljaju svoj posao, svjesni da im je svrha biti građanima na usluzi, pa makar ti poslovi ponekad bili opasni ili nezanimljivi i monotoni. Svi oni trebaju biti dobro plaćeni jer obavljaju važne poslove za sadašnje funkcioniranje zajednice, važne i za našu budućnost, a ponekad i životno važne poslove.

Nažalost, imamo i sasvim suprotnih primjera, imamo zaposlenika u javnim i državnim službama kojima bi, da imaju dovoljno obraza, trebalo biti neugodno što uopće primaju plaću od nas građana:

Svatko od nas je sigurno, i to ne samo jednom, doživio osoblje za šalterima ili u uredima u raznim ustanovama, one ljude koji se ponekad prema nama odnose kao da su neki visokopozicionirani bogovi ili pak imaju takvo držanje i pokrete kao da su mrtvi, ljude koji nas ponekad ne žele normalno pogledati, ljude iz kojih treba ponekad izvlačiti svaku riječ, ljude koji su nam mrtvo-hladno u stanju dati krivu informaciju, ljude s kojima ponekad nije moguće imati normalu komunikaciju od nekoliko suvislih rečenica. Prisjetimo se onih birokrata koji, čim nas ugledaju s nekim papirima, čine sve samo da nas se što brže riješe.

Kad me gospođa službenica pusti da dolazim tri puta u njen ured zbog iste stravi, jer mi svaki put kaže da još nešto nedostaje od papira, kad joj je očito potpuno svejedno što me šeta tamo-vamo; kad me medicinska sestra u ambulanti izgrdi jer stripljivo sjedim na hodniku već sat vremena i čekam točno na onom mjestu koje mi je upravo ona prethodno odredila; kad mi policajac kaže da oni ne mogu ništa učiniti protiv motorista koji jure po cestama, jer ih ne mogu uloviti zato što su prebrzi; kad gradske i županijske službe ignoriraju mailove s pitanjima građana, ili mi daju takve odgovore da pomislim kako prave budalu od mene,... onda se treba pitati:

Kakav odnos imaju takvi ljudi prema svome poslu, kako oni sami sebe vide, koja im je svrha, što njima znače građani? Zaslužuju li takvi ljudi povišicu? Nisam psiholog, ali bojim se da im i osjetna povišica ne bi promijenila odnos prema svom poslu. Kad bi se kod određivanja primanja barem moglo razlikovati one prve od onih drugih.