Kritična masa

Kritična masa – to je zapravo pojam iz fizike, to je ona najmanja masa neke radioaktivne tvari, a koja može izazvati nuklearnu lančanu reakciju (tako barem kažu razne stranice na internetu). Ako se to dogodi nekontrolirano, lako dolazi do katastrofe.

U društvu, u svakodnevnom životu, imamo raznih pojava kod kojih također igra ulogu neka kritična masa, u prenesenom smislu. Radi se o kritičnoj masi ljudi. Ona ne izaziva nikakvu katastrofu, ali vodi do nekog poremećaja stvari. Evo nekoliko dobro nam poznatih primjera:

Ako će se jedan dovoljno veliki broj putnika voziti bez karte u tramvaju, kontrolori karata neće više moći obuzdati tu pojavu. Prijevoznik će trpjeti financijsku štetu, što će dovesti do pogoršanja usluge javnog prijevoza. Neće biti dovoljno novaca za održavanje vozila, obavljanje dovoljnog broja vožnji i plaće zaposlenika. Ili će poskupjeti prijevoz, što će još više ljudi potaknuti na “švercanje”. Prijevoznik teoretski može zaposliti sve više i više kontrolora, ali će mu to biti sve veći trošak. Nastat će jedan začarani krug.

Ako dovoljno velik broj građana odluči iskrcavati svoj otpad po šumama, umjesto ga odvoziti na deponije ili odlagati u kontejnere, komunalni redari se neće stići baviti tim problemom u takvim razmjerima. Ali povećati broj komunalnih redara značio bi veći trošak za gradove i općine, a time i za građane. I pitanje koliko ljudi bi bilo spremno zaposliti se u gradsku službu, te s voljom i angažmanom baviti se otpadom, zelenim površinama ili nepokošenim travnjacima.

Ako mnogi vozači odluče nepoštivati prometne propise, policija takvo ponašanje neće moći u dovoljnoj mjeri nadgledati i sankcionirati. Jer policija ne može biti 24 sata na svakom uglu. I dok će policija zaustaviti jednog vozača i rješavati s njim jedan prekršaj, nekoliko drugih prekršitelja će se provesti pokraj policije nekažnjeno. Povećati broj policajaca značilo bi veći trošak za državu, a time i za građane. A i pitanje je bi li država uspjela zaposliti toliki dodatni broj policajaca, jer biti policajac za većinu građana nije posebno atraktivan poziv.

Ako ne izlazi dovoljan broj birača na izbore, izabrana vlast je i dalje legalna, ali zapravo nema dovoljnu podršku građana. Ako svega 40 posto birača izađe na izbore i 50 posto njih glasa za jednu stranku, ta stranka zapravo ima podršku od svega 20 posto od ukupnog broja birača. U nekom trenutku se postavlja pitanje legitimnosti takve vlasti. Građani se ne osjećaju zastupljenima, razočarani su, negoduju, ali i dalje nisu spremni poći do biračkih kutija. Imamo začarani krug.

Ako neki pojedini sud ili druga ustanova kasni s odrađivanjem predmeta, to sustav još može podnijeti bez osjetne štete. Ali ako previše državnih institucija ne odrađuje predmete u razumnim rokovima, državna tijela više ne funkcioniraju normalno. Građani gube povjerenje i počnu tražiti "alternativne metode", počnu iznositi svoje slučajeve u medijima i na društvenim mrežama, ili pokušavaju aktivirati veze i poznanstva. Pokušavaju ubrzati stvari podmićivanjem. Sve dok je korupcija tek rijetka pojava, društvo to još može progutati, ali ako previše ljudi za sve i svašta daje i prima mito, klimaju se pravni i moralni temelji društva.

Ovo nipošto nije poziv ili prijedlog ponašati se tako, samo želim reći da odnosi često funkcioniraju samo dok god se dovoljan broj ljudi dobrovoljno pridržava određenih pravila. Odnosi znaju biti itekako ranjivi, jer kad se prijeđe jedna granica nepoštivanja pravila, stvari počnu pucati, dolazi do poremećaja, urušavanja. Za razmisliti!

Za kraj i jedan pozitivan primjer kako kritična masa može pokrenuti nešto dobro: Zašto diktature opstaju? Zato što među građanima takvih zemalja ne postoji ona kritična masa ljudi koja bi se jednom diktatorskom režimu suprostavila, ili barem pokazala neki pasivni neposluh. Ali ako se nađe dovoljan broj ljudi spreman aktivno se suprostaviti jednoj diktaturi, otkazati joj poslušnost ili se barem držati pasivno, totalitarni režimi se uglavnom poremete, a ponekad i raspadnu bez puno krvoprolića. Jer u uvjetima masovnog otpora i neposluha građana, niti jedan režim nije više u stanju osigurati toliko velik i jak sustav nadzora i represije. To smo imali prilike vidjeti pri raspadanju socijalističkih sistema u srednjoj i istočkoj Europi početkom devedesetih godina.