Marija Marković i Enes Milak - jednostavno građani BiH

Održali su se Opći izbori u Bosni i Hercegovini, građani su imali prilike glasati za jednu cijelu nepreglednu šumu tijela, organa, institucija, ili već kako ih tko želi nazvati; na državnoj, na entitetskoj i na kantonalnoj razini.

Cijeli ti izbori su jedan apsurd, jer je cijeli državni ustroj Bosne i Hercegovine, kakav je nastao kroz Daytonski sporazum,  jedan apsurd. Tom cirkusu kumuju države Hrvatska i Srbija koje svoje međusobne netrpeljivosti rješavaju preko Srba i Hrvata u BiH, oslanjajući se na podobne BiH političare iz redova nacionalnih stranaka. Organizacija cijele BiH države se temelji na konstitutivnim narodima, pa se više-manje sve političke i javne funkcije moraju popunjavati po nekim nacionalnim kvotama. A još uvijek postoji, kao neka vrsta međunarodnog tutora, i Ured visokog predstavnika, zadužen za nadgledanje BiH institucija i političara, te po potrebi intervencije u sustav.

Podržavati i održavati takav politički ustroj BiH znači, umjesto tražiti načine kako prebroditi razlike i strahote prošlosti, umjesto poticati demokratske građanske vrijednosti i stvarati uzajamno povjerenje, svjesno održavati međusobno nepovjerenje i napetosti. Podržavati i održavati takav suludi sustav znači podupirati ksenofobičnost i nacionalizam, znači tjerati građane BiH u nacionalne kaste. To znači podržavati sustav koji prepostavlja da će se građani BiH međusobno naškoditi po nacionalnoj ili vjerskoj osnovi. Znači pretpostavljati, ako sam katolik da će me “balija” nasamariti jer sam katolik; ako sam Srbin da će me “ustaša” negdje zajebati jer sam Srbin. To nije normalno uređenje jedne države u Europi u 21. stoljeću.

Koje su te velike razlike između BiH građana? Jezik? Porijeklo? Mentalitet? Kruh i hljeb, Bajram i Božić, Jovica, Ismeta i Zvonko, krmenadla i sudžuk, jesu li to te velike razlike, zbog kojih je potrebno u svakoj skupštini imati točnu kvotu delegata po svakom narodu? Kome koristi produbljivanje razlika ili izmišljanje razlika koje ne postoje? Koristi samo ljudima loših namjera, ljudima kojima treba teren za prepucavanje, ljudima koji žele profitirati od širenja međusobne netrpeljivosti BiH građana, ljudima koji ne razmišljaju svojim mozgom i kojima je potreban neki neprijatelj kako bi njim liječili svoje frustracije.

Ako su mi članovi rodbine katolici, onda sam i ja katolik, pa sam slijedom toga Hrvat. Susjed dvije ulice dalje ima isto ime kao i ja, govori jezikom takvim da se savršeno razumijemo, ali je pravoslavne vjere, pa se smatra Srbinom. Drugi susjed, opet dvije ulice dalje, ima pak isto prezime, također govori takvim jezikom da se savršeno razumijemo, ali je islamske vjere, pa se smatra Bošnjakom. Svi ćemo zaključit da smo pripadnici različitih naroda, da naravno slijedom toga govorimo različite jezike, da imamo različite povijesti, tradicije i kulture, te da nam je suživot problematičan ili čak nemoguć. Sve to ćemo potkrijepiti i nekim povijesnim strahotama. I kamo to vodi?

Međutim, odnosi među ljudima su toliko isprepleteni da se dio njih uopće ne može tek tako nacionalno svrstati, niti po imenu i prezimenu, niti po precima, niti po govoru. Izmišljeni likovi iz naslova su takav primjer. I što u slučaju ako nisu vjernici? Nacionalnost ne piše na čelu, niti postoji laboratorijska pretraga za nju. Postoje i građani koji nisu vjernici ili kojima je jednostavno nebitno u koju će se nacionalnost svrstati ili ne svrstati. I kojima je savršeno svejedno smatra li im se gradonačelnik Srbinom, Hrvatom ili Bošnjakom. Kojima je jedino bitno da administracija radi po zakonu i stvara nešto korisno za sve svoje građane. Bitno im je da imaju normalne životne uvjete, a nebitno koje vjere im je susjed, poštar, djetetov nastavnik materinskog jezika ili trener omiljenog nogometnog kluba.

Bosni i Hercegovini i njenim građanima bi bilo od goleme, dapače temeljne, pomoći kad bi se Hrvatska i Srbija prestale izvana uporno uplitati u njene unutarnje stvari i voditi  „brigu“ o pripadnicima „svojih“ naroda u BiH, a građani BiH prestali gledati stvari kroz nacionalnu i vjersku prizmu, u politici dali prednost građanskim umjesto nacionalnim strankama, te se općenito počeli jednostavno doživljavati kao građani Bosne i Hercegovine, a narodne običaje, folklor i vjerske obrede preselili u privatni život.