Susjed iz Kanade

Sreo sam susjeda kako šeta psa. Iako živimo u blizini i bezbroj puta se vidjeli i pozdravili u prolazu, iako znamo tko je tko, dosad nismo nikad poduže razgovarali. Jutros smo si dali priliku. Susjed je dugo godina živio u Kanadi. I naravno, kao što je običaj među ljudima koji su dugo živjeli „vani“, a sada žive u Hrvatskoj, „Kanađanin“ i „Nijemac“ su pričali o životu i prilikama u Hrvatskoj, te uspoređivali kako je „vani“, a kako u Hrvatskoj. O stvarima koje su ovdje uobičajene i koje su ljudima, koji su živjeli „vani“, doduše poznate i tipične za ove krajeve. Ali koje su „vani“ u pravilu jednostavno neprihvatljive ili nepojmljive. Uglavnom nekome, tko je dugo živio u nekoj sređenoj zapadnoj zemlji, oduvijek bile ili najkasnije za života na zapadu postale neshvatljive. 

Susjed iz Kanade ne može shvatiti tko su ljudi koji u okoliš, u grabe, po šumama i livadama odbacuju svoj otpad, vreće pune raznog smeća, autogume, komade betona, asfalta, keramičke pločice, cigle, potrgana kućišta televizora i WC školjke. Ne može shvatiti što si oni misle pri tome, ako uopće išta misle, kakav odgoj ti ljudi imaju, ako ga uopće imaju. Susjed ne može shvatiti zašto nitko ne reagira na to, zašto nitko ne poduzima ništa da se počinitelji pronađu i kazne. Zašto se ne poduzima ništa kako bi se bacanje otpada pokušalo spriječiti.

Susjed iz Kanade ne može shvatiti zašto se dopušta da cestom kroz naše naselje auti često voze prebrzo, a motoristi da jure kao divljaci. Zašto policajci, kad ponekad na kojih pola sata nadgledaju promet, stoje kraj ceste tako da ih svi vozači vide i naravno smanje brzinu, sve dok policija stoji na cesti, a nakon toga opet nastave juriti i divljati? Susjedu iz Kanade nikako nije jasan smisao takvog načina rada policije.

Susjed je kratko vrijeme nakon doseljenja u Hrvatsku imao vlastitu firmu. Možda je nasjeo na onu glupu ideju da se hrvatska dijaspora treba doseliti u domovinu i investirati u neki posao. Bavio se PVC prozorima, ali posao nije dugo trajao. Susjed se nije snašao s balkanskim poslovnim običajima. Nije se snašao u situacijama kad mu ljudi naruče prozore, on ih napravi po mjeri, a oni onda odustanu. Nije se snašao u situacijama kad ljudima ugradi prozore, a oni ih ne plate.

Susjedu „Kanađaninu“ smeta što, kad se obrati nekoj državnoj ili javnoj ustanovi, rijetko kad može dobiti neki suvisli odgovor ili pomoć. Nije mu jasno što se „kod nas“ građevine grade godinama, a ponekad nikad ne dovrše, dok „vani“ iste izgradnje traju najviše nekoliko mjeseci. Ne razumije zašto su u Hrvatskoj jednostavne stvari često tako komplicirane. I čini mu se da nikoga ništa ne zanima, da cijeli sustav ne fukcionira normalno. Ne shvaća, kako kaže da „... sa svakim možeš ići u birtiju ili na neko slavlje, ali se u rijetko koga možeš pouzdati...“. Moja sućut, susjed je u ovoj zemlji očito zalutao u krivi film.