Gdje su granice turizma

Na naplatnim kućicama na glavnim čvorištima autocesta nastaju kilometarske kolone vozila. Država uporno ustraje na načinu naplate cestarine uvedenom davnih sedamdesetih godina za vrijeme Jugoslavije, kad je prometovalo daleko manje vozila, te koji nije u stanju savladati današnju količinu vozila za vrijeme sezone. Motori rade satima, klime u autima rade satima, ljudi u autima su sigurno blago živčani. Iako na dnevniku vidimo uvijek samo sretna lica turista u autima, ne može me nitko uvjeriti da je ikome zabavno i veselo na plus trideset osam stupnjeva na otvorenom suncu zajedno s još nekoliko osoba u limenom sanduku zvanom automobil stajati u kilometarskim kolonama i micati se metar po metar.

I dok bi se svaka razumna odgovorna osoba zabrinula zbog tih prizora, u Hrvatskoj se nadležni vesele koliko je turista prispjelo i koliko će se cestarine naplatiti, a ne pada im na pamet pokušati reorganizirati način naplate cesatrine, npr. u vidu nekog oblika beskontaktnog plaćanja ili sezonskih vinjeta, kako bi putnicima skratili muke. Jer ovdje se radi o umjetno nastalim prometnim čepovima zbog naplatnih kućica. Kolone vozila u čekanju zagađuju i zagrijavaju zrak na tim lokacijama dodatno bespotrebno.

Turističke kolone predstavljaju ljetnim vikendima problem svim drugim građanima koji putuju autocestama iz sasvim različitih privatnih ili poslovnih razloga, a ne turistički prema moru. U većim obalnim mjestima nastaju poprilične prometne gužve, jer se stvore tolike dodatne količine auta da ih gradske ulice i parkinzi ne mogu „progutati“. Dućani iz želje za još većom zaradom povećaju cijene hrane, pića i drugih svakodnevnih potrepština. Kolateralne žrtve svega toga su lokalni građani na moru koji nemaju nikakve veze s turizmom, već jednostavno žive tamo.

Tu je i potrošnja energije u vidu struje i plina koja za vrijeme sezone skoči na višestruko od one uobičajene izvan ljeta. Naročito za bezbrojne klima uređaje, hladnjake i škrinje se troši mnogo električne energije. Potrošnja vode također skoči na višestruko od uobičajenog. A gdje teče voda, tu nastaju i otpadne vode. Gdje završavaju te silne turističke otpadne vode, gdje završavaju fekalije? U moru završavaju, i zagađuju ga. I koje li je to ekološko opterećenje za more kad se stotine i stotine tisuća ljudi banjaju i vrše malu nuždu u njemu.

Hrvatski ljetni morski turizam nema nikakve veze s održivim razvojem, on je jedna suluda mašinerija bez ikakvog obzira prema prirodi i ljudima. Je li sezona počela dobro? Je, ali može bolje. Treba još, još više noćenja, još više kruzera s jakim motorima u lukama, još više kojekakvih motornih plovila po Jadranu, još više auta ispred naplata i u trajektnim lukama. Još više trajekata, a svaki veći trajekt troši preko stotinu litara dizela po jednom kilometru (ne na sto kilometara). Sezonu treba produžiti... Da! Još više ispušnih plinova, još jače zagrijavanje zagađivanje zraka, treba još više struje i vode potrošiti, još više prljave vode u moru. Treba još više apartmana i hotela, još više betona i asfalta.  

Nitko od važnijih političara i drugih nadležnih ljudi nema osjeća da sve ima neke granice, da treba stati na loptu, da u Hrvatskoj napokon treba ciljano forsirati i druge grane privrede, forsirati druge usluge i proizvodnju.