Ministrov korisni savjet za vožnju vlakom

Ministar prometa Oleg Butković neki dan je na dnevniku objasnio da se trebamo naviknuti da će nam vlakovi kasniti. Apelirao je na građane, sve one koji koriste željeznicu, da se oboružaju strpljenjem. Iz te bahate izjave se vidi da je Butković onaj tip političara kojeg često možemo sresti, onaj koji nema nikakvog odnosa prema resoru koji vodi, a niti prema građanima.

Hoće li se slijedom ministrove izjave poslodavci naviknuti da im zaposlenici kasne na posao, ili nastavnici da im učenici kasne, samo zato što dolaze vlakom? Mogli bi putovati nekim ranijim vlakom... da... To možda mogu u Zagrebu i okolici. Ali u ostalim krajevima zemlje taj raniji vlak često  ne postoji ili vozi u neko nemoguće vrijeme. Ministar se nije sjetio svojoj bahatosti dodati malo sarkazma i savjetovati ljudima da prijeđu na automobile, ako im vlakovi kasne.

Pokušao sam od konduktera i osoblja na blagajnama u više navrata doznati, zašto vlakovi kasne i kad nema radova. Nisam nikad dobio nikakav suvisli odgovor. Ali sigurno je da kašnjenje jednog vlaka često izaziva lančani efekt kašnjenja drugih, naročito na jednokolosiječnim prugama, jer se na jednokolosiječnim prugama vlakovi iz suprotnih smjerova moraju križati na točno određenim kolodvorima ili stajalištima. A u Hrvatskoj su dvokolosiječne pruge samo: Savski Marof (granica sa Slovenijom) - Dugo Selo, te  Novska – Tovarnik (granica sa Srbijom).

Do kašnjenja dolazi i krivim postavljanjem relacija vlakova od stane HŽ-a: Ako npr. putnički vlak vozi na relaciji Tovarnik – Zagreb dugoj skoro 300 km, na toj relaciji ima oko 60 stajanja, na svakoj stanici stoji u prosjeku oko 20 sekundi više (jer željeznica ipak nije na sekunde precizna), onda će vlak stići u Zagreb bez posebnog razloga s 20 minuta kašnjenja. A vlakovi koji staju na svakoj stanici, zapravo služe lokalnom i bližem regionalnom prometu, i po mogućnosti ne voze na tako dugim relacijama.

Na dionicama na kojima je pruga zbog višegodišnjeg neodržavanja u lošem, ponekad čak u za sigurnost kritičnom stanju, a takvih dionica ima podosta, vlakovi moraju smanjivati brzinu. A ako takva usporavanja nisu uračunata u vozni red, naravno da dolazi do redovitih kašnjenja.

Neke pruge se rekonstruiraju, dobivaju dupli kolosijek, neki kolodvori se renoviraju, neki grade novi, mijenja se kontakna mreža. Zbog radova se pruge povremeno zatvaraju, uvodi zamjenski prijevoz autobusima. Zato neki vlakovi kasne zbog radova na željezničkoj infrastrukturi, što je razumljivo, i što bi svakom razumnom putniku trebalo biti prihvatljivo, ukoliko bi se ti radovi obavljali u nekim razumnim planiranim rokovima i na način da što manje ometaju promet.

Ali ako u medijima stalno pratimo priče, ili ako osobno vidimo kako se radovi na željeznici u pravilu iz nekih misterioznih razloga razvlače godinama, ako vidimo kako započeta gradilišta stoje mjesecima prazna bez ijednog radnika, onda za kašnjenja vlakova ne možemo imati nikakvog razumijevanja. Žalosni primjeri su rekonstrukcija pruge Dugo Selo – Križevci: Na tih skromnih četrdesetak kilometara radovi traju već godinama, a kraj im još i danas nije izvjestan. Nova kolodvorska zgrada u Dugom Selu, obična manja zgrada na kat, gradi se već godinama. Ustvari ne gradi, jer na gradilištu već godinu dana nema nikakvih radova, a oko zgrade je razbacana mineralna vuna za izolaciju.

Sudeći po općeproširenom mentaliteu u „ovom dijelu Europe“, ne vjerujem da sve to skupa ikoga u Ministarstvu prometa ili u HŽ-u (osim možda osoblja na blagajni kolodvora koje sjedi već godinama u kontejneru, umjesto u kolodvorskoj zgradi) suviše zabrinjava. I ministrova preporuka za strpljenjem ispada u tim okolnostima još bahatija.