Dan antifašističke borbe

Kad nam Dan antifašističke borbe čestitaju HDZ-ovi političari poput Andreja Plenkovića i Gordana Jandrokovića, onda to djeluje poprilično neiskreno, kao što jednako tako neiskreno djeluje kad HDZ-ovi političari polažu vijence u Jasenovcu ili govore o žrtvama holokausta. Znamo koliko HDZ inače bježi od svega što bi moglo imati ikakve veze s Jugoslavijom i partizanima, te znamo da HDZ ima popriličnu toleranciju prema desničarima koji gaje simpatije prema zločinačkom ustaškom režimu.

Oni ne znaju što bi započeli s Danom antifašističke borbe, najradije bi da ga nema, ali ga se ne usude probati ukinuti. Bilo je i neslaganja oko prikladnog datuma obilježavanja tog praznika, a za potrebe ovog praznika netko je izmislio pojam Antifašističke borbe, valjda kako bi se izbjegli izrazi Narodnooslobodilački rat i Narodnooslobodilačka borba, jer su se ti pojmovi koristili u Jugoslaviji. Oni bi isto voljeli da nema Jasenovca, da ne moraju ići tamo, da ne moraju razmišljati što će reći, ali se ipak ne usude ne otići.

Otpor fašizmu, nacizmu, ustaštvu i sličnim luđačkim režimima za svakog je civiliziranog i razumnog čovjeka nešto pozitivno, ali je kod nas malo nezgodna okolnost što je antifašizam usko povezan s partizanima i socijalističkom Jugoslavijom. Povezan je s komunistima koji su borbu protiv okupatora kombinirali sa socijalističkom revolucijom, te nakon kraja Drugog svjetskog rata stvorili jedan totalitarni režim koji nije spojiv s načelima višestranačke demokracije, pluralizma i građanskih sloboda. I to, istina, baca loše svjetlo na naš antifašizam.

Možda se to nekima ne uklapa u mentalni svijet, ali nitko ne može zanijekati činjenicu da su u cijeloj Jugoslaviji jedino komunisti organizirali otpor i borbu protiv okupatora i njegovih jadnih domaćih marioneta. Komunistička partija je, doduše unutar nekih svojih okvira, ali ipak na neki način vodila brigu i o nacionalnim pitanjima, te su zato u Jugoslaviji stvorene republike, pa tako i Hrvatska, kao neka vrsta nacionalnih država ograničenog suvereniteta. A upravo taj jugo-republički status Hrvatskoj je devedesetih godina bio temelj za stvaranje sadašnje samostalne Hrvatske. To se spominje i u uvodnom dijelu Ustava.

Teško je nagađati što bi bilo da komunistička partija nije pokrenula borbu protiv okupatora. Možda bi Jugoslaviju okupirao Sovjetski Savez i uveo svoju varijantu tvrdog staljinizma, kao što je to učinio u mnogim zemljama istočne Europe. Možda bi se pak kralj Petar II. poslije rata opet vratio iz egzila i Jugoslavija nastavila biti kraljevina?

Sve u svemu, jedan apsurd: Do današnje Republike Hrvatske došlo je zahvaljujući događajima iz prošlosti koje većina ljudi u današnjoj Hrvatskoj u javnosti ne želi spominjati, kao da ta prošlost nije postojala. A najbolje se može ophoditi s tim apsurdom tako da se u počne otvoreno razgovarati o svojoj prošlosti, i o antifašizmu, i o Jugoslaviji.