Prometna nekultura

U Zakonu o sigurnosti prometa na cestama zadnjih deset do petnaest godina uglavnom su se pooštravale novčane kazne i druge kaznene mjere za razne prometne prekršaje. Neke kazne su dosegle takve sulude visine koje ne stoje u nikakvom razumnom omjeru prema težini prekršaja. To su  samo alibi mjere.

Osim navedenih pooštravanja kazni, briga o sigurnosti prometa svodi se uglavnom na policiju koja povremeno na pola sata ili sat vremena negdje nadgleda aute kako voze ili mjeri brzinu na način da to bude svima vidljivo (i vozači se onda međusobno upozoravaju blicanjem i uspore), te povremene policijske ili HAK-ove jednodnevne akcije ispred škola, za Martinje ili slično. I to su samo alibi radnje.

Policija ima neke svoje statistike, a papir trpi svašta i brojevi se mogu na razne načine prikazivati. Dovoljno je jednostavno sudjelovati u prometu da se uvjerimo u nisku prometnu kulturu u Hrvata.

Ljudi i dalje vole piti alkohol, pa voziti; to se uzima kao skoro pa normalno. Ljudi masovno koriste mobitele u vožnji. Auti često jure prebrzo po cestama u naselju i izvan, pretječu kolone, ulaze u škare, prolaze kroz crveno, na autocesti mijenjaju trake i to bez davanja žmigavca, često se ne zaustavljaju na pješačkim prijelazima, prelaze željezničku prugu dok je zabranjeno, pretječu preko pune crte ili čak preko zebre, nabijaju se preblizu na druge aute, trube ili blicaju drugima kad voze sporije. Po lijepom vremenu većina motociklista raspali se po cestama, neki sa skrivenim tablicama ispod blatobrana ili pak bez tablica, kao da za njih uopće ne vrijede propisi. Svadbene kolone bespotrebno sporom vožnjom i kojekakvim opasnim manevrima blokiraju promet, kao da je cesta samo njihova.

Da bi se sigurnost i kultura prometa stvarno poboljšali, cijelo društvo treba mijenjati odnos prema prometu: Nema nikakvog smisla učiti mlade ponašanju u prometu, a onda voziti kao luđak. Treba shvatiti da auto nije moćna igračka, već prijevozno sredstvo i opasna stvar. Shvatiti da motocikl nije sredstvo za izbacivanje viška energije i prepadanje drugih sudionika u prometu. Shvatiti da promet nije zezancija niti igra. Shvatiti da nepoštivanje propisa i divljanje u prometu nije cool, da nije faca onaj tko skoro pokosi pješaka na zebri ili projuri sa 100 na sat tamo gdje je dopušteno 60. Shvatiti da nije pravi muškarac onaj tko je, eto, malo slavio s kumovima, i onda pijan sjeo za volan. Shvatiti da je takvo ponašanje divljačko i bahato i opasno. Takvo ponašanje treba postati društveno neprihvatljivo. – Prometna kultura je donekle i pokazatelj opće kulture jednog društva!

Da bi se sigurnost i kultura prometa stvarno poboljšali, sigurnost prometa ne smije ostati (skoro) samo stvar MUP-a. Trebaju usko surađivati sve institucije koje imaju veze s prometom: Razna ministarstva, županije, gradovi i općine, Hrvatske autoceste, Hrvatske ceste, županijske uprave za ceste, HAK itd. Za svaku cestu, svako naselje potrebno je pronaći kritične točke i poboljšati prometnu infrastrukturu kako bi se smanjile nesreće (npr. ispraviti krivo postavljene prometne znakove ili oznake na kolniku, prekratka trajanja žutog semafora itd.). Također postaviti više kamera, ležećih policajaca, više zabrana pretjecanja i punih crta na kolniku, te sličnih mjera, i tako smanjiti mogućnost prekršaja. U Hrvatskoj na vrlo malo križanja vrijedi pravilo desne strane, a uvođenjem pravila desne strane može se dobro smiriti promet, jer vozači na takvim križanjima uvijek moraju paziti. Policijske kontrole trebaju biti efikasnije, gradovima i općinama treba dati veće ovlasti u nadzoru prometa.

A do tada, čini mi se, ova država i ovo društvo nemaju ozbiljnu želju poboljšati stanje u prometu.