Robert Lehpaer - Dugoselska radna terapija
U mojoj ulici se na dužini od oko šesto metara i u trajanju od već trinaest mjeseci organizira neka vrsta radne terapije. Tema terapije je izgradnja nogostupa. Terapiju financija Europska unija. Zapravo, vjerojatno se efektivno do sada radilo svega tri ili četiri mjeseca, jer sudionici-radnici po nekoliko dana rade, pa nestanu na nekoliko dana, pa se opet pojave, i tako redom. Gdje budu tih dana kad su odsutni, ne znam. Možda na drugoj lokaciji.
Možda uopće nije u pitanju radna terapija, nego se gradilište jednostavno vodi po modernim, tzv. agilnim metodologijama koje sudionicima daju veću fleksibilnost i slobodu samostane inicijative. Imajući to u vidu, moguće je da radnici, onih dana kad ih nema, na sastancima rade kolektivnu retrospektivu prethodno odrađenog, kao što je to uobičajeno kod agilnih načina projektnog menadžmenta.
Jedni te isti radnici obave u nekom trenutku neke radove. Tjedan ili dva kasnije obave neke druge radove kojima unište prethodno rađeno. Nekoliko dana nakon toga poprave štetu koju su si napravili. Zatim slijede neki treći radovi kojima opet unište ono isto ili nešto drugo što su prethodno napravili. Tako su, primjerice, sami sebi najmanje tri puta uništili i ponovo popravljali poravnatu i usitnjenu zemlju na budućim zelenim otocima koji će biti između kolnika i nogostupa. I iskopane rupe za temelje budućih novih stupova javne rasvjete popravljaju barem po drugi put, jer si ih uslijed nekih drugih radova stalno uruše.
Postoje i slučajevi „anuliranja“ izvedenih radova. Jedna ekipa iskopa na cijeloj dužini gradilišta uz cestu kanal dubine oko pola metra, zatim se s kanalom mjesec ili dva ne događa ništa, da bi ga ista ili druga ekipa jednostavno opet zatrpala. Ili ovo: Radnici jedne te iste firme su, na primjer, posložili betonske rubnjake za nogostup i zelene površine, zatim ih nakon nekoliko dana uklonili te nakon nekog vremena iznova na istom mjestu i na isti način ponovo posložili.
I broj radnika je zanimljiv i navodi me na pomisao da je možda ipak riječ o nekoj vrsti socijalne terapije koja treba zbližiti ljude. Naime, redovita je pojava da, dok jedan i dva radnika nešto rade, ostala trojica ili četvorica stoje, čavrljaju i promatraju ove prve kako rade. Oni s nerazvijenim osjećajem pripadnosti kolektivu ne žele sudjelovati u grupnoj komunikaciji. Oni telefoniraju mobitelima na nekom stranom jeziku ili surfaju. A oni, koji se nikako ne vide u svemu tome, odmaknu se nekoliko desetaka metara od grupe i jednostavno sjednu na tlo ili neke betonske blokove.
Organizator vodi računa i on nacionalnoj uravnoteženosti. Glavni radnici su Hrvati ili ljudi s područja bivše Jugoslavije. Ostali su, sudeći po izgledu, iz raznih krajeva Azije ili Afrike. I komunikacija je, unatoč izvjesnim jezičnim problemima, zadovoljavajuća. Kad strani radnik oštrim tonom kolegi porijeklom s ovih prostora oštro odbrusi nešto nerazumljivo, taj kolega mu, pretpostavljajući što mu onaj prvi poručuje, na hrvatskom ili nekom srodnom jeziku preventivno uzvrati da mu i on jebe mater.
Možda uopće nije u pitanju radna terapija, nego se gradilište jednostavno vodi po modernim, tzv. agilnim metodologijama koje sudionicima daju veću fleksibilnost i slobodu samostane inicijative. Imajući to u vidu, moguće je da radnici, onih dana kad ih nema, na sastancima rade kolektivnu retrospektivu prethodno odrađenog, kao što je to uobičajeno kod agilnih načina projektnog menadžmenta.
Jedni te isti radnici obave u nekom trenutku neke radove. Tjedan ili dva kasnije obave neke druge radove kojima unište prethodno rađeno. Nekoliko dana nakon toga poprave štetu koju su si napravili. Zatim slijede neki treći radovi kojima opet unište ono isto ili nešto drugo što su prethodno napravili. Tako su, primjerice, sami sebi najmanje tri puta uništili i ponovo popravljali poravnatu i usitnjenu zemlju na budućim zelenim otocima koji će biti između kolnika i nogostupa. I iskopane rupe za temelje budućih novih stupova javne rasvjete popravljaju barem po drugi put, jer si ih uslijed nekih drugih radova stalno uruše.
Postoje i slučajevi „anuliranja“ izvedenih radova. Jedna ekipa iskopa na cijeloj dužini gradilišta uz cestu kanal dubine oko pola metra, zatim se s kanalom mjesec ili dva ne događa ništa, da bi ga ista ili druga ekipa jednostavno opet zatrpala. Ili ovo: Radnici jedne te iste firme su, na primjer, posložili betonske rubnjake za nogostup i zelene površine, zatim ih nakon nekoliko dana uklonili te nakon nekog vremena iznova na istom mjestu i na isti način ponovo posložili.
I broj radnika je zanimljiv i navodi me na pomisao da je možda ipak riječ o nekoj vrsti socijalne terapije koja treba zbližiti ljude. Naime, redovita je pojava da, dok jedan i dva radnika nešto rade, ostala trojica ili četvorica stoje, čavrljaju i promatraju ove prve kako rade. Oni s nerazvijenim osjećajem pripadnosti kolektivu ne žele sudjelovati u grupnoj komunikaciji. Oni telefoniraju mobitelima na nekom stranom jeziku ili surfaju. A oni, koji se nikako ne vide u svemu tome, odmaknu se nekoliko desetaka metara od grupe i jednostavno sjednu na tlo ili neke betonske blokove.
Organizator vodi računa i on nacionalnoj uravnoteženosti. Glavni radnici su Hrvati ili ljudi s područja bivše Jugoslavije. Ostali su, sudeći po izgledu, iz raznih krajeva Azije ili Afrike. I komunikacija je, unatoč izvjesnim jezičnim problemima, zadovoljavajuća. Kad strani radnik oštrim tonom kolegi porijeklom s ovih prostora oštro odbrusi nešto nerazumljivo, taj kolega mu, pretpostavljajući što mu onaj prvi poručuje, na hrvatskom ili nekom srodnom jeziku preventivno uzvrati da mu i on jebe mater.
Primjedbe
Objavi komentar