Zovi, samo zovi... Mejlaj, samo mejlaj...

Zvoni telefon, ženski glas telefonske sekretarice brzim govorom recitira: “Radno vrijeme ordinacije je ponedjeljkom, srijedom i petkom od osam do dvanaest sati, utorkom i četvrtkom od četrnaest do osamnaest sati.” - Pa upravo sad je radno vrijeme. Mamu boli zub, želi se naručiti, stoga nakon petnaestak minuta pokušava ponovo. Automat se opet javi, daje isti naputak kako treba zvati u radno vrijeme ordinacije. Mama ponavlja tog dana istu radnju još nekoliko puta, čak i kasnije nakon radnog vremena. Možda su doktor i sesta imali gužvu, pa se nisu stigli javiti. Sutradan ponovo nekoliko pokušaja zvanja za vrijeme i izvan radnog vremena.

Kako mamu i dalje boli zub, sjednem u auto i odvezem se do ordinacije. Vani na vratima visi obavijest da zbog korištenja godišnjeg odmora doktor tih dana ne radi. Vratim se kući i objasnim mami što sam vidio na vratima kod zubara, a ona se raspištolji s raznim kreativnim psovkama i pogrdama kakve je teško prevesti na jezike izvan prostora bivše Juge.

Na vratima ordinacije moje doktorice piše da se za pregled treba naručiti. Slažem se. Do prije skoro moglo ih se kontaktirati na mail. Međutim, prema vlastitoj izjavi odlučili su ukinuti komunikaciju mailom, pa se sada na svaki poslani mail samo vraća automatska mail poruka „Mail privremeno nedostupan.“ Znam što me čeka. Zovem ih, zvoni šest puta i nakon toga veza prekine. Pokušavam tog popodneva istu stvar kojih desetak puta, sve unutar radnog vremena ordinacije. Svaki put isto, zvoni šest puta pa prekine.

Ne preostaje mi ništa drugo nego osobno otići do doktorice. Ispred ordinacije ona uobičajena skupina loše raspoloženih ljudi koji nisu sigurni smiju li pokucati na vrata, ili bolje čekati da se sestra sama pojavi. Neki od njih možda uopće ne bi došli da se ordinaciju može dobiti telefonski ili mailom. Jedna žena se žali sestri da se pokušava naručiti telefonski, ali da se nitko ne javlja. Sestra joj sa strogim pogledom odgovara: „Da, morate biti uporni!“ – „Pa zovem već dva dana!“ Sestra zatvara vrata i nestaje.

Dolazim na red, smijem pristupiti do doktorice. Objašnjavam joj zašto sam došao, te kako ju je praktički nemoguće dobiti telefonom, mailom više nikako, kako je to jako nezgodno i nepraktičko, naročito za ljude koji rade i za starije, zašto je to tako... Doktorica pognute glave tipka po tipkovnici i mumlja: „Da, da,.... dada,... da...“ A ja si pomislim kako zapravo cijelo vrijeme uopće ne čujem da im zvoni telefon. Ljudi ne zovu, ili u čemu je poanta?

Doktorica odjednom napusti ordinaciju s obrazloženjem da mora skočiti do nekog od kolega. I onda se odlučim na pokus: Izvadim mobitel iz džepa i okrenem broj ordinacije. Očekujem da će od nekud zazvoniti, makar tiho. Ništa, sestrin i doktoričin telefon nijem, ne čuje se nikakav zvuk. A imam dobar sluh. Pokušam još jednom nazvati, opet tišina. Telefone su dakle namjerno iskopčali ili stišali.

I još mi pada na pamet jedna ordinacija koju mogu zvati unutar njihovog radnog vremena danima i danima po desetke puta bez da se itko javi. Jer imaju pravilo javljati se na telefon samo u prva tri dana u mjesecu, kako bi se pacijenti mogli naručiti za taj mjesec. Ali to pravilo naravno nije nigdje napisano. To doznam tek telefonski, ako mi se posreći da mi se jednog od tih prvih dana u mjesecu ipak javi sestra i objasni da su za ovaj mjesec već svi termini popunjeni, te da probam zvati opet početkom sljedećeg mjeseca. Ordnacija ima i mail, ali na mailove uopće nitko ne odgovara.

Pustiti ljude da danima zovu na telefone na koje se ionako nitko ne misli javiti, pustiti ljude da pišu mailove na koje ionako nitko ne misli odgovoriti, je omalovažavanje i ismijavanje pacijenata.