Kruh naš svakodnevni

Kad smo svojevremeno dolazili na odmor u Jugu, te onih godina kad smo živjeli u Jugi, obiteljska tema nam je znala biti kruh. Katkad smo se zgražavali, a ponekad sprdati s kruhom, što zapravo nije lijepo, ali evo o čemu se radi: U socijalističkim mini marketima i samoposlugama susretao sam se uglavnom s tri iste vrste kruha: s bijelim, polubijelim i crnim. Mogao sam ih donekle razlikovati po boji, a imali su, očito zbog bolje prepoznatljivosti, i različit broj dijagonalnih crta po sebi. Zašto sprdanje i zgražavanje?

Bijeli kruh je iznutra bio mekan kao spužva, zapravo znatno mekši od spužve, spužve su tvrđe. U biti je bio bez ikakve konzistencije. Zbog spužvastosti mogao se rezati samo na poprilično debele šnite, i to oštrim nožem. Jer s malo tupljim nožem bi ga se samo zgnječilo, ali ne prerezalo. Kad bi se na te debele šnite kruha složilo salamu i sir, dobio bi se debeli ružni sendvič, previsok da bi ga se bez stiskanja moglo staviti u usta. A pri mazanju Zdenka sira ili maslaca, taj kruh bez imalo čvrstoće bi se pod pritiskom noža trgao i raspadao. Crni kruh je bio nešto čvršći i time malo upotrebljiviji za barem malo finije sendviče, ali dok bi ga jeo, imao bih svaki put dojam da žvačem zemlju (ne žemlju), a ne kruh. Pred kraj dana ili najkasnije sutradan ujutro tom jugo-kruhu bi završavao vijek upotrebe, jer bi mu se unutrašnjost pri rezanju raspadala na mrve.

Sjećam se jedne scene prije kojih petnaestak godina iz Zenice: Dok sam bio u mini marketu, promatrao sam staricu kako ulazi u dućan i golom rukom počne stiskati razne kruhove po polici, očito kako bi im provjerila čvrstoću. Svi su redom bili spužvasti. Kad je istiskala i izgnječila nekoliko njih, promumljala je: „Kakav vam je ovo hljeb, majku vam jebem.“

Trideset i više godina kasnije od Juge, sada druga država, ali ponuda i potražnja kao da su ostale prilično slične. Na takve vrste nekvalitetnog kruha, a ponekad i još goreg od onog iz jugoslavenskih vremena, ćemo i dan danas naići u trgovačkim centrima, super i mini marketima. A posebno u mnogim privatnim pekarama. Razlika u odnosu na ranija vremena je samo što danas u tijesto ubace malo nekih zrnca i kruhu daju drukčije nazive. Ti sodom umjetno napuhani kruhovi, prazni i mlohavi, čine glavninu asortimana ponuđenog kupcima, a kupci to mahom kupuju. Očito proizvođači dobro pogađaju tradicionalni YU-HR okus i ukus većine potrošača.

Rijetke vrste čvršćeg, općenito kvalitetnijeg i drukčijeg kruha srest ćemo samo rijetko, uglavnom u onim takozvanim “stranim” trgovačkim lancima, npr. u Kauflandu ili Lidlu, te u Mlinaru i Pan-Peku. Proizvode se u manjim količinama, rjeđe se kupuju, a ponekad se opet obustave proizvoditi i prodavati zbog slabog interesa kupaca.

Ma kakav raž i sjemenke i integralni kruh i njemački i bučin i fitness kruh i sve te moderne, strane gluposti. Jer ipak za mnoge ljude u ovim krajevima nema ničeg boljeg od one spužvaste, ponekad i polusirove štruce. Što je sigurno, sigurno je. Ona uvijek savršeno paše uz odojak, janjetinu, špek i čvarke, te uz svako kuhano jelo, uz koje treba ili uopće ne treba kruh.