Rupa u povijesti?

U Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Srbiji se u javnosti otvoreno govori o Jugoslaviji. Mišljenja su različita, procjene “šta-bi-bilo-da-je-bilo” su različite. Jedni mrze Tita, drugi žale za njim.  Jedni smatraju da je socijalističko uređenje jamčilo stabilnost i afirmiralo sve narode, drugi pak da je ugnjetavalo slobode građana. Jedni da je bilo nestašica, drugi pak smatraju da su svi građani ipak imali osigurano sve potrebno za osnovni životni standard. Kako god tko gledao na to razdoblje, ne zataškava se kao da nije postojalo.

A u Hrvatskoj jedna čudna situacija. Vrlo rado će se spominjati Austro-Ugarska i kojekakvki plemići, srednjovjekovna Hrvatska i vladari o kojima realno znamo vrlo malo detalja, ili bitke protiv Turaka. Ali pojam “Jugoslavija” i cijelo to razdoblje u javnosti se izbjegava. U situacijama kad je baš potrebno u nekom kontekstu spomenuti to vrijeme, jer svijet ipak nije nastao 1990, i mnogo toga što nas okružuje nastalo je u drugoj, a ponešto čak i u prvoj Jugoslaviji, koriste se razni zaobilazni izrazi, poput “bivša država”, “bivši sistem”, “prije devedesete”.

Neki sportski klub bio je prvak “prošle države”, neka tvornica je nastala u “bivšoj državi” i plasirala svoje proizvode diljem “bivše države”, netko je bio lokalni političar već “prije devedesete” (zvuči bolje nego da je obnašao nekakvu funkciju u SRH ili SFRJ), neka glumica je bila popularna “u regiji” (kojoj regiji?), a neka bolnica je bila prva koja je obavljala zahvate određene vrste “u ovom dijelu Europe” (kojem dijelu?). Očito se misli svaki put na područje bivše Jugoslavije.

Razumljivo da će se Jugoslavija vrlo rijetko spomenuti u nekom pozitivnom kontekstu. Ali, što je zanimljivo, nema niti previše teških negativnih obračuna s njom; uglavnom se ukratko spomenu partizanski zločini, Bleiburg, hrvatska dijaspora, Goli otok. Kao da postoji prešutni kolektivni dogovor da se Jugoslavija jednostavno što više isključi iz kolektivnog pamćenja, zanemari, preskoči. Radi se o čudnom načinu na koji se hrvatsko društvo odnosi prema svojoj prilično svježoj prošlosti, prema fazi od, kad zbrojimo prvu i drugu Jugoslaviju, oko sedamdeset godina. Možda zato što je tema škakljiva?

Možda zbog činjenice da je današnja Republika Hrvatska proizašla iz Socijalističke Republike Hrvatske (što je navedeno i u preambuli Ustava RH), a koja je bila dio Jugoslavije? Je li problem što se u Ustavu RH spominje antifašizam, nešto s čime većina političara i građana ne znaju što bi započeli? Ili je problem što su neki ljudi bili politički podobni građani Jugoslavije, a zatim se devedesetih preobratili u uvjerene Hrvate? Je li možda nekome neugodno što je Hrvatska bila dio Jugoslavije, zato što se to ne uklapa u današnji samodoživljaj Hrvatske? Je li pak problem što za prosječnog građana, ako se znao snaći i prilagoditi (a ljudi itekako razviju takve vještine), život u Jugoslaviji ipak nije bio tako strašan?

I druge današnje države na prostoru bivše Jugolavije proizašle su iz nje i imaju slično nasljeđe, ali je ne nastoje maknuti iz kolektivnog pamćenja kao da nije postojala. U čemu je dakle poanta u Hrvatskoj?