NATO, jod, Sabor i murali

Kada dođu demokracija i slobode u neko društvo, ljudi neke stvari krivo shvate. Shvate da mogu raditi što žele i da nisu nikome odgovorni za svoje radnje. Ne zanima ih da demokracija i slobode zahtijevaju stanovit stupanj odgovornosti i ozbiljnosti.

Žalostan primjer je novinarstvo u Hrvatskoj. Ne samo u Hrvatskoj, i u susjednim zemljama, novopečenim demokracijama je slično. Ali ostanimo na Hrvatskoj.

Kvaliteta pismenog izražavanje je vidno pala. Čitajući pažljivo vijesti na internetskim portalima, vidimo kako neki novinari nisu u stanju posložiti nekoliko suvislih rečenica. Kilometarske rečenice bez zareza, rečenice u kojima nedostaju riječi, članci, po kojima će čitatelj koji poznaje temu, primijetiti da novinar nema pojma o čemu piše. Neke rečenice čovjek mora po tri puta čitati da bi ih možda shvatio.

Većina radio stanica nema svoje vijesti, već u vijestima koje traju maksimalno jednu minutu, čitaju s internetskih portala tuđe objave, pretplate se na nekakav medijski servis koji ih opslužuje, ili pričaju neke potpuno nebitne priče koje su njihova dva ili tri amaterska novinara pokupila po kvartovima.

Često se iznose neprovjerene informacije, sugestije, špekulacije. U tome predvode internetski portali, ali drugi privatni mediji ne zaostaju sasvim. Nije bitno što je činjenica, što je točno, bitno je iznijeti „priču“ u javnost, makar je kasnije trebalo opovrgnuti (ili se napraviti lud).

Novinari vole šetati po ulicama i postavljati ljudima pitanja što misle o uređenju Cvjetnog trga, psećim izmetima po travnjacima ili snijegu koji je upravo pao i smeta prometu u gradu. To je naravno intelektualno jednostavnije i jeftinije nego izvještavati s nekog sastanka Europske unije ili analizirati odnose među članicama NATO-a. Iako bi to sigurno bilo važnije, jer nas se npr. itekako tiče što se događa u Europskoj uniji i u NATO-u. Ili bi nas se barem trebalo ticati, više nego pseće kakice.

Jučer sam vidio TV prilog u kojem su novinari pitali ljude na cesti, kamo bi se sklonili u slučaju rata, te znaju li kako doći do jodnih tableta. Jesu li ti novinari svjesni da takvim glupostima samo šire strah i nesigurnost kod ljudi koje zaustavljaju na ulici, te kod gledatelja koji takav prilog vide na televiziji?

HRT je doduše ozbiljniji od privatnih medija i kojekakvih portala, čak se trudi pribaviti pokoju vijest iz svijeta, kako ne bi ostali informativno totalno zatvoreni unutar zemlje. Ali s obzirom da je HRT državni, te ima i jednu promotivno-domoljubnu ulogu, pitanje je koliko je nezavisan i slobodan u izvještavanju. Ipak HRT nije ARD, ZDF ili ORF.

Vjerojatno se i publika prilagodila takvoj medijskoj sceni i spustila kriterije. Većina ljudi se ne želi baviti radom Vlade ili Sabora, već će radije pratiti na Facebooku što se događa s Dinamovim muralima oslikanim po trafostranicama.

Sve u svemu, u Hrvatskoj smo spali na to da praktički nemamo niti jedan ozbiljan, a ujedno i nezavisan medij. Nemamo medij koji će odvojiti nebitno smeće i fake vijesti, od onoga što je važno za orijentaciju u današnjem svijetu i životu i što je činjenica. Nemamo medij koji će, ako daje komentare i analize, a i to je naravno dio novinarstva, jasno razdvojiti mišljenje od činjenica, umjesto sugestivnog miješanja jednog i drugog.