Robert Lehpaner
Živjeti u Hrvatskoj

Kad smo svojevremeno dolazili na odmor u Jugu, te onih godina kad smo živjeli u Jugi, obiteljska tema nam je znala biti kruh. Katkad smo se zgražavali, a ponekad sprdati s kruhom, što zapravo nije lijepo, ali evo o čemu se radi: U socijalističkim mini marketima i samoposlugama susretao sam se uglavnom s tri iste vrste kruha: s bijelim, polubijelim i crnim. Mogao sam ih donekle razlikovati po boji, a imali su, očito zbog bolje prepoznatljivosti, i različit broj dijagonalnih crta po sebi. Zašto sprdanje i zgražavanje? Bijeli kruh je iznutra bio mekan kao spužva, zapravo znatno mekši od spužve, spužve su tvrđe. U biti je bio bez ikakve konzistencije. Zbog spužvastosti mogao se rezati samo na poprilično debele šnite, i to oštrim nožem. Jer s malo tupljim nožem bi ga se samo zgnječilo, ali ne prerezalo. Kad bi se na te debele šnite kruha složilo salamu i sir, dobio bi se debeli ružni sendvič, previsok da bi ga se bez stiskanja moglo staviti u usta. A pri mazanju Zdenka sira ili maslaca, t...

Kažu da je u desetljećima Jugoslavije hrvatski jezik bio pod utjecajem srpskog jezika. Po nekima čak i jako. Čitao sam negdje na internetu da je hrvatski jezik “rashrvaćen” (pazi koji izraz)! U hrvatski jezik je s vremenom ušla i masa germanizama i mađarizama, ali to nikome ne smeta previše. “Velikim” Hrvatima je problem ta bliskost sa srpskim jezikom. Međutim, ne treba biti jezikoslovac da bi se primjetila velika sličnost tih dvaju jezika, i to do te mjere da ponekad možemo čitati ili slušati čak po nekoliko rečenica teksta, bez da možemo odrediti radi li se o hrvatskom ili srpskom jeziku. Ta sličnost i bliskost jednostavno postoje bez obzira na “rashrvaćenje” za vrijeme Jugoslavije. To se nikako ne uklapa u hrvatsku državu, u želju za hrvatskim identitetom, a naročito ne u mentalni sklop onih “velikih” Hrvata. A kako bi se stvorio hrvatski jezik što različitiji od srpskog, “veliki” Hrvati i jezikoslovci izvlače riječi iz davnih davnina i ubacuju ih u suvremeni jezik, kreiraju nove ...

Prva vrsta korupcije znači podmićivanje nekoga kako bi ishodili nešto što je zabranjeno ili za što uopće ne ispunjavamo uvjete. Npr. podmititi službenika kako bi nam izdao građevinsku dozvolu za lokaciju na kojoj je gradnja ionako zabranjena. Podmititi djelatnika u stanici za tehnički pregled kako bi nam vozilo s neispravnim kočnicama ili svjetlima „prošlo na tehničkom“. Podmititi nekoga na fakultetu da nam se dijete upiše na studij, iako dijete nije položilo prijemni ispit. Podmititi policajca da nam ne naplati kaznu. Druga vrsta korupcije je podmićivanje nekoga kako bi stekli određenu prednost ili korist pri nečemu što doduše nije zabranjeno, ali na što ipak nemamo izričito pravo. Npr. ispunjavamo sve uvjete navedene u oglasu za zapošljavanje, ali to ne znači da će baš nas primiti. I tad podmitimo komisiju kako bi od svih kandidata na natječaju odabrala upravo nas.   Npr. direktor prodaje jedne firme podmiti bitne osobe kod druge firme koja mu je potencijalni kupac, kako bi u...