Robert Lehpaner - Vaučeri za vojni rok
Kad je u pitanju vojni rok, odnosno temeljno vojno osposobljavanje, kako se to službeno naziva, i sva ta procedura i administracija oko odabira novaka, slanja poziva, organizacije zdravstvenih pregleda, rješavanja onih s prigovorom savjesti, i tako dalje, država je mogla cijeli postupak daleko pojednostaviti. Samo da se na vrijeme povezala s organizatorima Thompsonovog koncerta, održanog ovog ljeta u Zagrebu.
Oko petsto tisuća ljudi, prožetih iskrenim domoljubljem, stiglo je iz svih krajeva Hrvatske i niza drugih zemalja. Odjeveni u razne crne majice i kape, pjevajući ustaške pjesme, urlajući i opijajući se po Zagrebu, dižući desnu ruku na fašistički pozdrav, svjedočili su svoje istinsko hrvatstvo. Unatoč toplom vremenu, nekima je bilo zima, čak i alkohol ih nije mogao zagrijati, pa su se u pomanjkanju prikladne tople odjeće morali zamatati u zastave. A naročito čvrsto nacionalno opredjeljenje pokazali su oni, koji su cijelu noć putovali automobilom iz unutarnjih dinarskih krajeva ili pak Flixbusom iz Njemačke ili drugih zemalja, kako bi došli na koncert.
Nije teško zaključiti da tih petsto tisuća ljudi, koji svi redom iskreno vole Hrvatsku i koji joj žele sve nabolje, jedva čeka ići na vojno osposobljavanje, po potrebi uzeti oružje u ruke i ići u rat, staviti na kocku zdravlje, ako ne i život, a sve za svoju zemlju i svoj narod. Kako bi se tim ljudima bez puno birokracije omogućilo da skinu te svoje crne majice i kape s čudnim znakovljem i motivima, omogućilo da što brže pospreme svoje mobitele, na kojima čitaju sve povijesne istine i omogućilo da se što brže maknu iz birtija u kojima opjevavaju Juru i Bobana, država je s organizatorima koncerta trebala dogovoriti da ulaznice za koncert budu ujedno vaučeri za vojno osposobljavanje. A ukoliko vojska ne bi imala dovoljno kapaciteta primiti sve te ljude, prednost bi svakako trebali imati oni iz dijaspore. To je sasvim logično, jer među Hrvatima, koji žive po zapadnoeuropskim i vaneuropskim zemljama, vlada najjači nacionalni duh i najveća spremnost podnijeti žrtvu.
Oko petsto tisuća ljudi, prožetih iskrenim domoljubljem, stiglo je iz svih krajeva Hrvatske i niza drugih zemalja. Odjeveni u razne crne majice i kape, pjevajući ustaške pjesme, urlajući i opijajući se po Zagrebu, dižući desnu ruku na fašistički pozdrav, svjedočili su svoje istinsko hrvatstvo. Unatoč toplom vremenu, nekima je bilo zima, čak i alkohol ih nije mogao zagrijati, pa su se u pomanjkanju prikladne tople odjeće morali zamatati u zastave. A naročito čvrsto nacionalno opredjeljenje pokazali su oni, koji su cijelu noć putovali automobilom iz unutarnjih dinarskih krajeva ili pak Flixbusom iz Njemačke ili drugih zemalja, kako bi došli na koncert.
Nije teško zaključiti da tih petsto tisuća ljudi, koji svi redom iskreno vole Hrvatsku i koji joj žele sve nabolje, jedva čeka ići na vojno osposobljavanje, po potrebi uzeti oružje u ruke i ići u rat, staviti na kocku zdravlje, ako ne i život, a sve za svoju zemlju i svoj narod. Kako bi se tim ljudima bez puno birokracije omogućilo da skinu te svoje crne majice i kape s čudnim znakovljem i motivima, omogućilo da što brže pospreme svoje mobitele, na kojima čitaju sve povijesne istine i omogućilo da se što brže maknu iz birtija u kojima opjevavaju Juru i Bobana, država je s organizatorima koncerta trebala dogovoriti da ulaznice za koncert budu ujedno vaučeri za vojno osposobljavanje. A ukoliko vojska ne bi imala dovoljno kapaciteta primiti sve te ljude, prednost bi svakako trebali imati oni iz dijaspore. To je sasvim logično, jer među Hrvatima, koji žive po zapadnoeuropskim i vaneuropskim zemljama, vlada najjači nacionalni duh i najveća spremnost podnijeti žrtvu.
Primjedbe
Objavi komentar