Robert Lehpaner - Ta nesretna pretpostavka
Usudit ću se iznijeti jednu smjelu tvrdnju: Cijeli ovaj cirkus i sva politička zla ovih prostora zasnivaju se na pretpostavci da su Hrvati i Srbi dva naroda, i to toliko različita, da nikako ne mogu živjeti mirno i civilizirano zajedno ili jedan pokraj drugog, nego da si jedino mogu i moraju biti neprijatelji. I tako su s vremenom na ovim prostorima nastajale i nastaju razne stranke, pokreti, skupine, ideologije i vođe čija je glavna ili jedina svrha i misija sijati napetosti i mržnje. I tako se ta pretpostavka, koja donosi samo nesreću, prenosi među ljudima iz generacije u generaciju. I tako se održavaju napetosti i mržnje. Da takav mentalni sklop nije postojao u mnogim glavama i da danas ne postoji, vjerojatno bi se mnoge stvari drugačije odvijale. Neću krenuti od sedmog stoljeća kad su slavenska plemena odnekud s Karpata stigla na balkanski poluotok; to bi išlo suviše daleko. Dovoljno je baciti grubi pogled na zadnjih stotinjak godina.
Kraljevina Jugoslavija ne bi cijelo vrijeme svoga postojanja bila opterećenja hrvatsko-srpskim odnosima u kojima su, pojednostavljeno rečeno, Srbi nastojali zadobiti i održavati prevlast u svim područjima, a Hrvati tražili načina kako se oduprijeti od toga ili pak kako sasvim napustiti Jugoslaviju. Ti sukobi ne bi kulminirali u ubojstvu Stjepana Radića i kralja Aleksandra. Za vrijeme okupacije, u vrijeme Drugog svjetskog rata, moguće je da ne bi nastala NDH, za koju i do današnjih dana nekima nije jasno da je ona bila jedna zločinačka instalacija od strane okupatorâ. Za pretpostaviti je da ne bi došlo u tolikom opsegu do raznih krvavih obračuna, pokolja i drugog masovnog nasilja između stanovništva ovih prostora, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Jasenovca, Stare Gradiške, Bleiburga i Križnog puta bi vjerojatno bilo, ali zločinâ povezanih s time sigurno u znatno manjoj mjeri. Socijalistička Jugoslavija ne bi cijelo vrijeme tako budnim okom pratila razne vrste unutarnjeg i vanjskog neprijatelja. Vjerojatno bi bilo znatno manje političke emigracije. Početkom devedesetih ne bi izbile na vidjelo opet sve te nacionalne teme i mržnje koje su se tijekom desetljećâ socijalističkog režima nagomilale u glavama ljudi, i koje i dan danas, trideset i pet godina od pada socijalizma, dominiraju javnim prostorom. Možda čak ne bi došlo ni do rata devedesetih.
Gospodin Perković bi se u takvim uvjetima zasigurno morao profesionalno drukčije orijentirati. Ne vjerujem da bi postao operni pjevač ili violinist. Možda bi radio kao konobar u nekoj birtiji, možda čuvao ovce na Dinari ili vozio bager. Gospodi Plenković i Božinović bi bilo lakše; ne bi dolazili u nezgodne situacije da moraju javnosti objašnjavati kako nema nikakvih ustaških ispada po ulicama. Kojekakvi ljudi s fiskulturnim školama, završenim u unutrašnjosti zemlje, ne bi nam bili u visokoj politici. Moguće je da bi svećenicima bilo malo dosadno jer se ne bi igrali političkih agitatora.
Ali eto... ta nesretna pretpostavka... bez koje mnogi u ovoj regiji očito ne mogu ili ne žele...
Kraljevina Jugoslavija ne bi cijelo vrijeme svoga postojanja bila opterećenja hrvatsko-srpskim odnosima u kojima su, pojednostavljeno rečeno, Srbi nastojali zadobiti i održavati prevlast u svim područjima, a Hrvati tražili načina kako se oduprijeti od toga ili pak kako sasvim napustiti Jugoslaviju. Ti sukobi ne bi kulminirali u ubojstvu Stjepana Radića i kralja Aleksandra. Za vrijeme okupacije, u vrijeme Drugog svjetskog rata, moguće je da ne bi nastala NDH, za koju i do današnjih dana nekima nije jasno da je ona bila jedna zločinačka instalacija od strane okupatorâ. Za pretpostaviti je da ne bi došlo u tolikom opsegu do raznih krvavih obračuna, pokolja i drugog masovnog nasilja između stanovništva ovih prostora, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Jasenovca, Stare Gradiške, Bleiburga i Križnog puta bi vjerojatno bilo, ali zločinâ povezanih s time sigurno u znatno manjoj mjeri. Socijalistička Jugoslavija ne bi cijelo vrijeme tako budnim okom pratila razne vrste unutarnjeg i vanjskog neprijatelja. Vjerojatno bi bilo znatno manje političke emigracije. Početkom devedesetih ne bi izbile na vidjelo opet sve te nacionalne teme i mržnje koje su se tijekom desetljećâ socijalističkog režima nagomilale u glavama ljudi, i koje i dan danas, trideset i pet godina od pada socijalizma, dominiraju javnim prostorom. Možda čak ne bi došlo ni do rata devedesetih.
Gospodin Perković bi se u takvim uvjetima zasigurno morao profesionalno drukčije orijentirati. Ne vjerujem da bi postao operni pjevač ili violinist. Možda bi radio kao konobar u nekoj birtiji, možda čuvao ovce na Dinari ili vozio bager. Gospodi Plenković i Božinović bi bilo lakše; ne bi dolazili u nezgodne situacije da moraju javnosti objašnjavati kako nema nikakvih ustaških ispada po ulicama. Kojekakvi ljudi s fiskulturnim školama, završenim u unutrašnjosti zemlje, ne bi nam bili u visokoj politici. Moguće je da bi svećenicima bilo malo dosadno jer se ne bi igrali političkih agitatora.
Ali eto... ta nesretna pretpostavka... bez koje mnogi u ovoj regiji očito ne mogu ili ne žele...
Primjedbe
Objavi komentar