Samo da ne diraju Crkvu

Rijetko tko je heroj i sigurno je potrebno dosta hrabrosti, snage i ideala usprotiviti se javno nekom nasilnom i totalitarnom režimu kojem ljudska prava ne znače ništa, i kojem ljudski život ne znači mnogo. Bez obzira bio taj režim “desni” ili “lijevi”, bez obzira bio on ustaški ili komunistički.

Kardinal Alojzije Stepinac, za mnoge Hrvate skoro pa svetac, ili već svetac, uglavnom za mnoge jedna od centralnih osoba od nacionalnog i vjerskog značenja novijeg vremena, nosi sa sobom kontroverze o upravo tom pitanju suprostavljanja ili nesuprostavljanja ustaškom i komunističkom režimu.

Zašto se protiv ustaških zločina bunio uglavnom vrlo diskretno kod Pavelića, pismima u kojima je kritizirao postupanje ustaških vlasti u nekim konkretnim slučajevima, tražio ljudskiji tretman prema žrtvama, a tek dosta kasno izgovarao i neke javne riječi oprezne kritike? Razni podaci govore da je i pokušao spasiti i spašavao ljude u pojedinim slučajevima od logora i smrti. Zašto nije nikad javno napao ustaški režim u cijelosti, s obzirom da se cijelokupna ustaška ideologija temeljila na zločinima protiv nevinih ljudi? U raznim izvorima nailazim na objašnjenja da Stepinac ionako nije mogao utjecati na ustaški režim, te da je jačim angažmanom mogao jedino dovesti samog sebe i Crkvu u neprilike, stoga da je odlučio radije pomagati u konkretnim slučajevima gdje mu se to činilo mogućim, a da pri tome ne iritira prekomjerno ustaške vlasti. Do tud je jasno. I za to što je činio trebalo je biti hrabar i čvrst.

Ali zašto se onda Titovim komunističkim vlastima već nedugo nakon njihovog dolaska na vlast u Jugoslaviji javno i otvoreno suprostavio? Zašto se odlučio tako brzo kritizirati jednu vlast od koje je sigurno prijetila veća opasnost za Crkvu i njega osobno, nego od ustaške vlasti? Možda je logika čudna, ali upravo zbog toga je to činio. Jer upravo zato jer je vidio da ga nova komunistička vlast ugrožava, da se Katoličkoj crkvi, kao i svim drugim vjerskim zajednicama, smanjuju mogućnosti djelovanja i utjecaja u društu, da se vjerske zajednice isključuje iz svih područja javnog života i da im se oduzima imovina. Titove vlasti su od Katoličke crkve u Jugoslaviji čak zahtijevali da se odvoji od Vatikana.

Jer dok god je država, mislim na NDH, svakodnevno “samo” terorizirala dio svojih građana, ubijala u logorima, odvodila noću i proganjala kao stoku, te im uskraćivala elementarna ljudska prava, dok god država nije dirala svećenike i Crkvu, Stepinac nije javno i nedvosmisleno osuđivao takav režim, nego se njegov angažman svodio uglavnom na sitne i tihe akcije. Ništa neuobičajeno, jer Crkva je i inače u stanju aranžirati se sa svakakvim vlastima, samo ako je puštaju na miru. Stepinac se počeo javno buniti tek kad je osjetio da sljedeća država, u tom slučaju socijalistička Jugoslavija, Crkvu tjera u kut, da ukida vjeronauk u školama i zabranjuje katolički tisak. Tada odjednom više nije bilo bitno što se on ionako ne može efektivno suprostaviti vlastima, jer on se ipak suprostavio.

Kakva god da je bila, NDH je po Stepinčevom nacionalnom shvaćanju bila ipak nekakva hrvatska država (naglasak je na hrvatska). Bez obzira na ustašku zločinačku politiku prema političkim neistomišljenicima, Srbima, Židovima, Romima i drugim skupinama. Bilo kakva, samo neka je hrvatska, što god se u ime Hrvata i Hrvatske u NDH događalo. I samim time što je NDH bila hrvatska, bila mu je  prihvatljivija od višenacionalne Jugoslavije i ateističke komunističke ideologije koja je vjerske zajednice stjerala u kut.