Volim kunu, a držim se eura

Uvođenje eura izaziva među građanima određene bojazni, a glavna je da će porasti cijene svega i svačega, odnosno da će trgovci pri konverziji cijena iz kuna u eure “još malo nadodati”. Jer preračunate cijene u eurima će po iznosima biti znatno niže od kunskih cijena, pa bi se te eure moglo još malo dignuti, a da ne bude preupadljivo. To se može naravno dogoditi i događalo se i u drugim državama. Donekle će pomoći mjera obaveznog dvojnog iskazivanja cijena u prijelaznom razdoblju. Ali potpuna zaštita od povećanja cijena ne postoji. Uostalom, za dizanje cijena se uvijek može naći neki povod i razlog, makar on bio samo čista pohlepa proizvođača i trgovaca.

Neki konzervativni krugovi vole pričati priče da će Hrvatska ukidanjem kune izgubiti dio stečene nezavisnosti, izgubiti dio nacionalnog identiteta, biti još jače pod briselskim diktatom, izložena još jače stranim interesima.

Ali svi oni koji ne žele euro neka imaju u vidu na primjer sljedećih nekoliko stvari: Uvođenje eura će donijeti olakšanja hrvatskoj privredi. Nestat će raznorazne birokracije koje hrvatske firme imaju pri sadašnjem poslovanju s dvjema valutama, kunom i eurom. Banke i mjenjačnice neće više moći zarađvati na nama pri kupnji i prodaji eura, kupovine po internet portalima po Europi će postati transparentnije jer više neće biti konverzija valuta, životna osiguranja i krediti u eurima će također biti transparentniji. Stranim turistima će u Hrvatskoj biti jednostavnije, a nama kad ćemo putovati u inozemstvo. Potrošači će lakše moći uspoređivati cijene u Hrvatskoj s onima u inozemstvu.

Sjećamo se jugoslavenskih dinara, a kasnije kratko i hrvatskih dinara, onih malih novčanica s likom Ruđera Boškovića koje su ličile na novac iz Monopoly igre. Vrijednost im je stalno padala, nije se znalo što će biti sutra, svaki dan se pratio tečaj marke u novinama, pri svim većim iznosima razmišljalo se u markama.

Ali evo i jednog apsurda s kunom koji će uvođenjem eura nestati: Naime, i dan danas se u Hrvatskoj, i nakon skoro trideset godina kune, u nekim prilikama kako sasvim uobičajeno podrazumijeva korisiti eure. Ranije su to bile njemačke marke: U reklamama za stanove navode se euri, u oglasima za rabljene aute ljudi cijene iskazuju u eurima, privatni iznajmljivači soba i apartmana imaju običaj davati cijene najma u eurima, osiguravajuće kuće računaju životna osiguranja eurima, ljudi vole držati ušteđevine u eurima, neki restorani cijene svadbenih menija navode u eurima. Nekada su se i plaće izražavale, doduše ne u eurima, ali u markama.

Nisam financijski stručnjak, ne razumijem se dovoljno u formiranje tečajeva i u rad Hrvatske narodne banke. Ali je činjenica da kuna već jako dugi niz godina ima stabilan tečaj prema euru, a prije toga prema njemačkoj marki. Od njenog uvođenja prije skoro trideset godina pa do danas, nije bilo značajnije promjene vrijednosti kune u odnosu na njemačku marku, a kasnije u odnosu na euro. Kad je kuna uvedena, tečaj marke onih dana se kretao oko 3,60 do 3,80 kune. Današnji tečaj eura je oko 7,50 kune, što bi odgovaralo otprilike 3,75 kune za marku. Dakle promjena je minimalna.

Je li moguće da građani hrvatskoj kuni i hrvatskim institucijama ipak ne vjeruju? Kuna je naš nacionalni simbol, lijepo..., i očito dovoljno dobra kao takav simbol i za svakodnevnu upotrebu. Ali ipak nekako više vjerujemo eurima, naročito kada su u pitanju neki veći iznosi ili dugoročnija ulaganja?