Robert Lehpaner
Živjeti u Hrvatskoj

Planinarili smo danas na Medvednici: Stigli, parkirali auto, te krenuli šumskim putem. Netaknuta priroda, tako se barem učinilo. Ali nakon pedesetak metara ogromne hrpe raznog otpada razbacane po šumi: dječja kolica, nekoliko madraca, kauč, ormarići, neki auto dijelovi, gajbe od piva, kante od boje, između svega toga velike plastične vreće pune izvana nevidljivog sadržaja. Vidi se da tu već duže vrijeme ljudi donose svoje smeće. Izbrojali smo čak osam branika od auta. To sigurno nije od pojedinca, već od nekog autoservisa koji se tako rješava polomljenih auto dijelova, umjesto da ih propisno zbrine. U mjestu u kojem živim, također se već godinama odlaže svakakav otpad u prirodu. To su hrpe koje su s godinama već zarasle u grmlje i divlju travu, pa se ne primijete na prvi pogled. Ali ispod se nalaze gomile cigli, keramičkih pločica, komadi betona i asfalta, razbijene WC školjke i umivaonici. I stare akumulatore i kanistere od ulja sam viđao, također veliku limenu bačvu s crnim uljem...

Kada dođu demokracija i slobode u neko društvo, ljudi neke stvari krivo shvate. Shvate da mogu raditi što žele i da nisu nikome odgovorni za svoje radnje. Ne zanima ih da demokracija i slobode zahtijevaju stanovit stupanj odgovornosti i ozbiljnosti. Žalostan primjer je novinarstvo u Hrvatskoj. Ne samo u Hrvatskoj, i u susjednim zemljama, novopečenim demokracijama je slično. Ali ostanimo na Hrvatskoj. Kvaliteta pismenog izražavanje je vidno pala. Čitajući pažljivo vijesti na internetskim portalima, vidimo kako neki novinari nisu u stanju posložiti nekoliko suvislih rečenica. Kilometarske rečenice bez zareza, rečenice u kojima nedostaju riječi, članci, po kojima će čitatelj koji poznaje temu, primijetiti da novinar nema pojma o čemu piše. Neke rečenice čovjek mora po tri puta čitati da bi ih možda shvatio. Većina radio stanica nema svoje vijesti, već u vijestima koje traju maksimalno jednu minutu, čitaju s internetskih portala tuđe objave, pretplate se na nekakav medijski servis ko...