Robert Lehpaner - Predizborni kokteli
Dovoljno pratim politiku da poznajem nekoliko većih političkih stranaka i njihov profil. Međutim, zadržavanje pregleda postaje s godinama sve teže i teže, i uoči svakih izbora se iznova iznenadim. Jer stranke se sve više cjepkaju i nastaje sve više i više novih stranaka. O broju nezavisnih lista, koje nastaju pred svake izbore, da ne govorimo. Razni nazivi i akronimi se pojavljuju za koje nikad prije toga nisam čuo. Kod nekih grupacija čak iz naziva nije sasvim jasno, radi li se o stranci ili nezavisnoj listi; tu jedino pomaže uvid u registar političkih stranaka.
Zatim se ta nepregledna skupina stranaka, strančica, nezavisnih lista i inih grupacija izgrupira u razne i svaki puta nove predizborne koktele. Vjerujem da je u konačnici rijetko kome od birača sasvim jasno koja koktel-koalicija zastupa koju političku opciju i na kojim se osnovama temelji njihovo predizborno zajedništvo te da je to jedan od razloga niske izlaznosti. Tim više što se ponekad spoje u koktel grupacije potpuno različitih orijentacija. Jedini smjerokaz, meni kao biraču, mogu donekle biti imena poznatijih političara. Ali i to nije nikakvo jamstvo jer političari rado mijenjaju svoja uvjerenja, kao i svoje stranke i nezavisne liste.
Sve u svemu, imamo redovitu pojavu da se jedni te isti političari redovito nakon nekog vremena pojave u drugim konstelacijama, pa se ozbiljan i politički zainteresiran građanin treba najozbiljnije zapitati, za koju se politiku dotični političari zapravo zalažu. Neki od njih ipak i unatoč tim povremenim preobrazbama bilježe stanovite izborne rezultate. Jesu li oni vješti manipulatori ili imaju glupe i neuke birače, o tom po tom. Ali neki političari se nikako ne uspijevaju prodati javnosti, pa ćemo baciti oko na njih:
To su oni kandidati i wannabe-političari koji se redovito kandidiraju na istoj vrsti izbora, makar do sada nikad nisu imali uspjeha. I upitno je hoće li ga ikada imati i jesu li uopće dorasli funkciji za koju se kandidiraju. Građani očito smatraju da nisu, ali oni sami, naravno, smatraju da jesu, što govori nešto o njihovoj čudnoj samopercepciji. Treba biti uporan. Imamo i još jaču varijantu vječnih kandidata. To su oni koji se ne ograničavaju samo na kandidiranja za uvijek jednu te istu funkciju. Ne, oni stvari gledaju šire i, kao što u domaćinstvu pratimo kalendar odvoza otpada, oni prate sve moguće izbore i na svakim nalaze neku funkciju koju bi rado obnašali. To što oni stvari gledaju šire, naravno ne znači da uistinu imaju širinu i sposobnosti koje te funkcije traže. Izostanak izbornog uspjeha ih nikako ne obeshrabruje. Možda oni izbore shvaćaju kao igranje lota: Što češće igram, veće su mi šanse da pobijedim. Vjerojatno su i takve pojave razlog za nisku izlaznost.
Neki kandidati i izborne liste objavljuju izborni program ili barem nešto što bi donekle ličilo na njega. Oni drugi, umjesto toga, barataju sa svega dvije-tri kratke fraze u kojima, na primjer, obećavaju besplatne vrtiće ili staračke domove za sve, ili odabiru sigurniju varijantu držeći se apstraktnih fraza o tome kako je, na primjer, došlo vrijeme za promjene ili kako treba stvarati grad ili županiju po mjeri ljudi. Postoje i oni treći: Oni ne iznose ništa svoje, već ukazuju samo na tobožnje ili stvarne tuđe greške. Zašto ovi drugi i treći nemaju izborni program, je li problem njihova neupućenost, manjak ideja, manjak intelektualne sposobnosti, čista lijenost ili bahatost? Moguće da je i to jedan od razloga za nisku izlaznost.
Zatim se ta nepregledna skupina stranaka, strančica, nezavisnih lista i inih grupacija izgrupira u razne i svaki puta nove predizborne koktele. Vjerujem da je u konačnici rijetko kome od birača sasvim jasno koja koktel-koalicija zastupa koju političku opciju i na kojim se osnovama temelji njihovo predizborno zajedništvo te da je to jedan od razloga niske izlaznosti. Tim više što se ponekad spoje u koktel grupacije potpuno različitih orijentacija. Jedini smjerokaz, meni kao biraču, mogu donekle biti imena poznatijih političara. Ali i to nije nikakvo jamstvo jer političari rado mijenjaju svoja uvjerenja, kao i svoje stranke i nezavisne liste.
Sve u svemu, imamo redovitu pojavu da se jedni te isti političari redovito nakon nekog vremena pojave u drugim konstelacijama, pa se ozbiljan i politički zainteresiran građanin treba najozbiljnije zapitati, za koju se politiku dotični političari zapravo zalažu. Neki od njih ipak i unatoč tim povremenim preobrazbama bilježe stanovite izborne rezultate. Jesu li oni vješti manipulatori ili imaju glupe i neuke birače, o tom po tom. Ali neki političari se nikako ne uspijevaju prodati javnosti, pa ćemo baciti oko na njih:
To su oni kandidati i wannabe-političari koji se redovito kandidiraju na istoj vrsti izbora, makar do sada nikad nisu imali uspjeha. I upitno je hoće li ga ikada imati i jesu li uopće dorasli funkciji za koju se kandidiraju. Građani očito smatraju da nisu, ali oni sami, naravno, smatraju da jesu, što govori nešto o njihovoj čudnoj samopercepciji. Treba biti uporan. Imamo i još jaču varijantu vječnih kandidata. To su oni koji se ne ograničavaju samo na kandidiranja za uvijek jednu te istu funkciju. Ne, oni stvari gledaju šire i, kao što u domaćinstvu pratimo kalendar odvoza otpada, oni prate sve moguće izbore i na svakim nalaze neku funkciju koju bi rado obnašali. To što oni stvari gledaju šire, naravno ne znači da uistinu imaju širinu i sposobnosti koje te funkcije traže. Izostanak izbornog uspjeha ih nikako ne obeshrabruje. Možda oni izbore shvaćaju kao igranje lota: Što češće igram, veće su mi šanse da pobijedim. Vjerojatno su i takve pojave razlog za nisku izlaznost.
Neki kandidati i izborne liste objavljuju izborni program ili barem nešto što bi donekle ličilo na njega. Oni drugi, umjesto toga, barataju sa svega dvije-tri kratke fraze u kojima, na primjer, obećavaju besplatne vrtiće ili staračke domove za sve, ili odabiru sigurniju varijantu držeći se apstraktnih fraza o tome kako je, na primjer, došlo vrijeme za promjene ili kako treba stvarati grad ili županiju po mjeri ljudi. Postoje i oni treći: Oni ne iznose ništa svoje, već ukazuju samo na tobožnje ili stvarne tuđe greške. Zašto ovi drugi i treći nemaju izborni program, je li problem njihova neupućenost, manjak ideja, manjak intelektualne sposobnosti, čista lijenost ili bahatost? Moguće da je i to jedan od razloga za nisku izlaznost.
Primjedbe
Objavi komentar